Don Ante Žderić vjerojatno je jedan od citiranijih svećenika u Dalmaciji zbog svojih iskrenih istupa te otvorenih i počesto britkih komentara društveno-političkog života. Jasan i nepatvoren u svojoj komunikaciji s javnošću, ovaj svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije dopire ne samo do srca vjernika nego i šire javnosti. Nekadašnji kapelan Župe sv. Marka evanđelista, koji je u Makarskoj živio i djelovao devet godina, pokazao se, očekivano, kao odličan izbor za naš serijal “Bez pituravanja”.
S don Antom, koji je prije Teologije završio studij Arheologije i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru, nema zabranjenih tema, nema “krivih” pitanja i nema ukalupljenih i krutih odgovora. Ukratko, pituru don Ante uz Rogotina najradije čuva za ikonopis kojim se također bavi godinama, dok je u razgovoru istovremeno autentičan i duboko svjestan važnosti poruka koje šalje kao predstavnik Crkve.O čemu smo sve razgovarali s omiljenim svećenikom (splitskim ili makarskim, kako želite), koji je u grad pod Biokovom došao samo zbog našeg serijala, čitajte u nastavku.
Javnost vas percipira kao netipičnog svećenika. Što to znači netipičan svećenik?
S obzirom da pokušavam slijediti Isusa Krista i njegov nauk, onda slobodno možemo reći da je u svoje vrijeme on bio netipičan. Po toj logici bi oni koji ga nasljeduju, bilo kad, u bilo kojem prostoru, samim time bili netipični. Netipičnom se možda doživljava jedna moja otvorenost suvremenom društvu i potrebama ljudi u njemu. To je vjerojatno najbolje sažeo papa Frane kad je rekao svećenicima: “izađite na periferije.” To znači da ne treba samo sjediti u sigurnosti svog župnog ureda ili samostana, nego poći k ljudima u njihove svakodnevne životne situacije. Tamo gdje žive, gdje rade, gdje se školuju, gdje treniraju, gdje se zabavljaju, gdje se druže…Treba poći u njihove žalosti i u njihove radosti. Stoga tu netipičnost ne bih nazvao netipičnošću, nego upravo to da u skladu sa suvremenim vremenom pokušavam pristupiti ljudima na njihovim periferijama.
Kada dođete među ljude na periferiju, što vidite? Koji su problemi?
Općenito je danas društvo u svijetu, pa i Hrvatskoj, u dubokoj i sveobuhvatnoj krizi. Zahvatila je sve pore društva i zahvatila je kako duboko. Ono što primjećujem je osjećaj nesigurnosti, izgubljenosti, izloženosti izazovima suvremenog doba i načina života, te političkim, ekonomskim i drugim turbulencijama. Ljudi traže sigurnost koje zapravo nema, a to je najbolje pokazala situacija pandemije covida 19 i lockdowna. Tada se vidjelo da ni materijalno najbolje situirani ljudi nemaju nikakvu sigurnost. Jedan mali virus bio je jači od čitavog čovječanstva. Tako da današnjem čovjeku treba ponovno probuditi nadu.
Sad ćemo malo generalizirati, ali jesu li te nade potrebniji mladi ili stariji? Ili svaka populacija ima svoje specifičnosti koje treba uvažiti?
Svaka ima svoje specifičnosti, ali nitko nije pošteđen od posljedica krize u kojoj živimo, s tim da svaka od tih generacija na nju reagira na sebi svojstven način. Starije generacije ipak iza sebe imaju jedan dobar komad životnog iskustva pa se onda time služe u suočavanju sa situacijama u kojima se nalaze. Možemo reći da ljudi koriste sebi poznate obrasce ponašanja, dok su mladi više prisiljeni istraživati, snalaziti se, tražiti načine kako riješiti suvremene izazove. No sigurno je da su svi, bez obzira na životnu dob, potrebni jedne velike doze hrabrosti i jasnoće. Jer ponude u suvremenom svijetu su mnogostruke, a ljudi se u svemu tome izgube. I onda u jednom trenutku shvate da mogu imati puno toga, ali ako u svemu tome nemaju životni kompas, shvate da lutaju.
Stariji imaju iskustvo i obrasce na raspolaganju, a mladi traže put. Znači li da ono što su im dali roditelji nije bilo dovoljno čvrsto kad moraju lutati?
Čini se da je došlo do jednog loma u prijenosu iskustva. Nekad su u obiteljima stariji odgojem svoja vlastita iskustva prenosili mlađima, danas se to ne događa. Mladi i djeca danas traže neke vlastite putove, i malo im koristi iskustvo starijih.
Jesu li ti obrasci starijih beskorisni jer ih doživljavaju kao dogme koje ne funkcioniraju u današnjem svijetu?
Nisu im od koristi iskustva pa makar ih nazvali dogmama. Mladi čovjek je sklon ispitivanju svega, što samo po sebi nije loše. No i taj mladi čovjek je potreban vodstva. To se vidi i u događanjima u našem društvu, jasno je da oni traže vođe i uzore, traže nekoga po čijem će obrascu oni sami živjeti nadajući se tako nekakvom uspjehu, sigurnosti i afirmaciji sebe samog.
Kad kažete vodstvo, može li se time objasniti ovolika fama oko Thompsonovog koncerta? Prepoznaju li u njemu vođu, je li to vodstvo koje traže?
To je pokazatelj smjera u kojemu bi se trebalo postaviti u odnosu na mlade. Dakle, jasnoća, vodstvo, jedan iskaz vrijednosti za kojima mladi tragaju. Svaki čovjek traga za ljubavlju, prihvaćenošću, svojim vlastitim korijenima, na koncu konca i za samim Bogom, premda toga čovjek često nije svjestan. Prema tome, bilo bi dobro iz iskustava organizacije i odjeka spomenutog koncerata među mladima učiti za budućnost. Jer ti mladi ljudi su veliki društveni, nacionalni, obrazovni, kulturni, sportski, pa i vjerski potencijal za budućnost.
Dakle ne govorimo o sadržaju poruke nego načinu? To bi bio nekakav know how?
Da, stvar je načina i jasnoće, jer vidi se iz njihovih reakcija da je njima važna emocija, zajedništvo, osjećaj pripadnosti, osjećaj vrijednosti, uvaženosti…Njima je važna vrednota žrtve, domovine, ljubavi, vjere i važno im je da se ta žrtva vrednuje. I da to ne bude stvar prošlosti ili nečega čega se, eto, s nekim pijetetom sjećamo, nego da u suvremenom društvu te vrednote mogu i trebaju imati svoje mjesto.
Ajmo sad hipotetski: da želimo po takvom modelu jasnoće i zajedništva poslati poruku tolerancije, propitkivanja i otvornosti, tko bi na ovim prostorima imao karizmu za tako nešto napraviti?
Teško je tu izdvojiti osobu ili grupu koja bi bila ta koja bi promovirala te vrednote. Od toga bi bilo bolje da su te vrednote prisutne u suvremenom društvenom diskursu, medijskom, školskom, vjerskom, političkom…I da se one odjelotvoruju u svakodnevlju; u odnosu poslodavca i radnika, u obitelji, u odnosu muža i žene, roditelja i djece…
Nekakvi društveni spektakli poput koncerata su za svaku pohvalu, ali to nije dovoljno, oni su samo pokazatelj. Vrednote o kojima pričamo su vrlo konkretne. Domoljublje nije samo mahanje zastavom nego i plaćanje poreza, zaziranje od korupcije, odgovornost prema radu, prema starijima…Vjera nije samo primiti sakramente. Vjera je ljubiti drugoga, drugačijega, pa i onoga koji te ne voli.
Ako bi sve ostalo samo na parolama, bile one rečene na masovnom skupu kao što je koncert, onda bi to ostalo samo jedna lijepa predstava koja jest dojmljiva, ali nije životna. .
Rekli ste da je u vjeri preduvjet znati ljubiti i neprijatelja. Koliko je vama osobno to bilo teško kroz život? Čovjek ste, netko vas je sigurno nekad povrijedio.
Naravno da je teško svakom čovjeku nositi se s društvenim i osobnim nepravdama koje se dožive. Međutim, meni osobno puno znači iskustvo vjere u Isusa Krista koji je uskrišavao, ozdravljivao, opraštao, a na kraju završio razapet. Dok je on hranio mnoštvo, pratilo ga je pet tisuća ljudi, a u svakodnevnom životu su ga pratila samo dvanaestorica. A podno križa na Kalvariji ih je bilo samo troje. To je prosjek. Mnogi se oduševe za neku ideju, drugi tu ideju održavaju neko vrijeme, ali tu ideju odjelotvori i živi tek radikalna manjina. Tako da snaga vjere nije u broju vjernika nego u veličini srca vjernika.
Biste li rekli da će u krizi koju ste spomenuli ljudi više tražiti utjehu u vjeri? Događa li se to već kao odgovor na krizu?
Ne moramo društvenu krizu shvatiti kao katastrofu nego prije kao priliku. Kad ti se pokvari nešto u autu, to je prilika da napraviš servis. Kad je kriza u društvu, onda je to prilika za propitkivanje, za razlučivanje i za odluke, a onda i djelovanje. Uvijek su društvene krize rađale jedno novo proljeće u društvu, na novi i drugačiji način. Kriza u kojoj živi naše društvo je velika mogućnost za čovjeka da ponovno pronađe Boga i izgubljenu nadu. Pitanje je koliko tko to takvim prepoznaje. Netko će očajavati, netko se povući u sebe, netko kukati i žaliti se, a netko će nešto poduzeti. U ovoj krizi jedan dio ljudi sasvim sigurno iznova traži Boga. Koliko je to u društvenom postotku, nemoguće je reći. Jedan dio ljudi u krizi Boga doživljava kao jedna dostupni servis. To bi bila puka religioznost koja ne bi bila dugotrajna i ne ostavlja traga na čovjeku.
No jedan dio ljudi će ostati pasivan, čekat će da oluja prođe, što nije dobro, jer ako čovjek ne radi na sebi, ne napreduje, duhovno, emocionalno, intelektualno, onda ne može rasti.
Mislite li da je današnji čovjek izgubio osjećaj svrhe i svijest o tome da je taj osjećaj jako bitan, možda i presudan?
O tome je još pisao psiholog Viktor Frankl na osnovu vlastita iskustva u koncentracijskom logoru. Njegovi zaključci i iskustva ostaju trajna baština čovječanstva, da ono što je čovjeku potrebno jest svrhovit život. Čini mi se da čovjek današnjeg zapadnog svijeta pitanje vlastite svrhe uvijek jasno ne vidi. Ili vlastitu svrhu traži na krivim mjestima. Odgovor na vlastitu svrhu nije izvan nas nego u nama. Nije u onome što imamo, nego što jesmo. Svrhovit život podrazumijeva široko srce. Što je ono veće, to ćemo prije otkriti svrhu vlastita postojanja i u tome ćemo dobiti odgovor na vlastita životna pitanja u krizi u kojoj živimo.
Dakle zaključit ćemo, netko može biti ateist ili agnostik, i imati široko srce i apsolutno svrhovit život.
Ovdje namjerno nisam apostrofirao vjernike jer mi svećenici smo poslani svima. Isus je išao na periferije o kojima će kasnije govoriti papa Frane. Tako da u ovom pitanju svrhe življenja i nošenja s aktualnom krizom jednaku priliku imaju i vjernici, i nevjernici, i agnostici. Samo je pitanje koliko će tko biti hrabar suočiti se s izazovima i raditi na sebi. Svi će, prije ili kasnije, u tom traganju naći Boga. Kako je rekao Sv. Augustin:” za sebe si nas Bože stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”
Koji su tabui u današnjem društvu u Hrvatskoj koje bi trebalo rušiti i gdje su te današnje periferije?
Tabui su uvijek bili i jesu dio društva, i dio života svake osobe. Čini mi se da su tabui s kojima se danas susrećemo izraženiji nego u prošlosti. Jedan od njih je da su vjernici konzervativni. Sama vjera nije okov za čovjeka nego mu ona daje slobodu. Nije vjera ako nije sloboda. Tako da su sami vjernici pozvani da rade na širenju svojeg pogleda.
Dakle nije problem društvena interpretacija vjernika kao konzervativnih, nego rakurs samih vjernika? Koji sami sebe “konzerviraju”?
Da, treba raditi na širini vlastitog pogleda. Zatim bih među tabue spomenuo i odnos prema domovini i domoljublju. Domoljublje ne može biti jednoznačno ili uniformirano. Domoljublje je kao jedna lepeza vrednota unutar koje su svi pozvani doprinijeti vlastitim angažmanom. Domoljublje se iskazuje na koncertu pjevanjem domoljubnim pjesama, ali ono se iskazuje i čitanjem, i pisanjem, i učenjem, kako bismo doprinijeli razvoju društva. Domoljublje i na način Thompsona, i na način Dražena Petrovića, ili Vlade Gotovca. Dakle vrednota nam je ista, ljubav prema domovini, ali smo je pozvani ostvarivati na način vlastite osobe.
Tu je i tabu koji je u našem društvu jako prisutan, a to je pitanje prošlosti, društvene i nacionalne; to uvelike oblikuje suvremeni društveni život u Hrvatskoj. Nije dobro da se svatko bavi prošlošću jer nije svatko jednako prikladan za to, ni obrazovno, ni spoznajno, ni emocionalno. Prošlost treba ostaviti stručnjacima. Nije dobro graditi budućnost isključivo na temeljima prošlosti kako mi zamišljamo da je bila ili kakva bi po nama trebala biti. Ne može se danas živjeti od onoga jučer, danas možemo jesti samo za danas. Nije dobro biti opterećen prošlošću, nego iz nje treba crpiti poruke i utkati u sadašnjost, no ne biti rob prošlosti.
Jedno ste vrijeme mijenjali bolničkog kapelana i svakodnevno ste se susretali s bolesnicima. Kakvo je to bilo iskustvo?
Svaki novi dan je bilo novo iskustvo. Bio sam na jedinici intenzivne njege, a tamo su ljudi na rubnim životnim situacijama. Tamo nema mjesta za glumu, tamo čovjek koji je u teškoj bolesti, koji je u posljedicama prometne ili pred samom smrću, govori stvari koje su u životu najvažnije. To su pitanja Boga, pitanja ljubavi i života.
Za čim ljudi najviše žale u takvim trenucima?
Često postavljaju pitanje meni i sebi “jesam li mogao bolje”. Jesu li dali dovoljno ljubavi, jesu li se dovoljno trudili. Tu nema skoro nikakve razlike između vjernika i nevjernika. Pred iskustvom smrti smo svi isti. Tu ljudi shvaćaju da je život nešto puno više od onoga što vide tjelesnim očima. I zapravo puno ljudi u tim iskustvima intenzivne njege susreće Boga, možda prvi put, ali ni tada nije kasno.
Kažete da ljudi kroz život vide samo jedan mali dio, što znači da smo spoznajno dosta zakinuti. Potiču li nas ta iskustva ljudi s intenzivne njege i ljudi na samrti da živimo radosnije?
U razgovorima s nekim prijateljima sam im savjetovao da bar jedan dan provedu sa mnom, u službi u bolnici, i da će nakon takvog dana život promatrati drugačijim očima. S pravom se kaže da su bolnički hodnici čuli više molitve nego crkveni zidovi i to je točno. Jer čovjek se nigdje ne susreće s iskustvom života, smrti, patnje i Boga kao u iskustvu bolnice. I bolnica ne poznaje laganje ni glumu, čovjek je tu ogoljen do kraja. Često ljude ta iskustva toliko promijene da nakon bolnice više ne budu isti. Mnogi od njih na kraju budu zahvalni na tome jer nas to iskustvo suočava s nama samima i životom.
Možda ovo bude zvučalo kao potraga za senzacijom, ali zanima nas jeste li svjedočili čudesnim ozdravljenjima koja su teško medicinski objašnjiva?
Što se tiče čuda kao takvih, Bog nas čuva od svjedočenja nečemu takvom bar u redovitim okolnostima, jer Bog nije Bog spektakla nego on čini otajstveno, mistično. Često nam tek naknadno da prepoznati čudo kao takvo. Za mene je čudo nad čudima čovjek koji nakon iskustva bolnice izađe drugačiji, pomiren sa životom i spreman na opraštanje. Jer shvati koliko mu je svaki dan koji mu preostaje – dar. S takvim ljudima je u bolničkom ambijentu svaki razgovor, pa i najobičniji, duhovna obnova. Često se iznenadim koliko dubokog životnog sadržaja ljudi u iskustvu bolnice postanu svjesni i spremni podijeliti s drugima. To je neprocjenjivo, i to moje iskustvo bolničkog pastorala i meni je otvorilo nekakve nove horizonte. Mogao sam na licu mjesta vidjeti kako se ljudi mijenjaju na bolje. I u tom kontekstu ni sama bolest nije zlo nego prilika. Ljudi koji prođu takvo iskustvo izađu bogatiji, premda iskustvo bolesti na svakome ostavlja trag.
U tim situacijama ti tako pukne život pred očima i onda kad izađeš iz bolnice, pomisliš kojim se glupostima zamaramo mi ljudi i kako je život lijep.
Možete li zamisliti da niste svećenik, da imate neko drugo zvanje?
Ja imam i drugo zvanje, ja sam profesor povijesti i diplomirani arheolog. Dosta sam radio za Arheološki muzej u Zadru, a ovdje sam u Makarskoj radio na ekshumaciji njemačkih vojnika sa Sv. Petra. Radio sam i ekshumaciju časnih sestara iz jedne grobnice iz jedne grobnice u drugu, 28 sam ih prenio na rukama. Tako da sam najprije završio Povijest i arheologiju u Zadru, pa vojsku, pa Teologiju u Splitu. No i dan danas sam povezan sa zadarskim muzejem.
Kako ste se odlučili biti svećenik?
Nije se dogodilo ništa spektakularno, ta je želja i potreba samo sazrijevala u meni. Ona je otajstvena, kao što je brak i ljubav otajstvo, to nikad ne može stati u riječi. U osobi i osobi koju voliš postoji dimenzija koja je neurječiva. Tako je i sa svećeničkim pozivom, to polako sjeda u srcu da je to to, a nikad sebi ne može do kraja objasniti zašto je to tako. Odgovor je u tome da je to Božja volja, a kad čovjek ostvari Božju volju, onda je zadovoljan.
Što je još sastavni dio vašeg poziva, a da je manje poznato?
Vjenčatelj sam stranaca u Splitu. Imao sam u subotu hrvatsko-nigerijskon vjenčanje; naša Hrvatica koja je rođena u Berlinu upoznala je momka koji je migrant iz Nigerije i vjenčali su se tu u Hrvatskoj. Imam takvih pet parova, a nedjeljom imamo u Splitu misu na engleskom za strane radnike, tako da se nas dvojica-trojica mijenjamo.
Kad smo spomenuli ljubav i vjenčanja, što mislite o istospolnim brakovima?
Ispravit ću – istospolna partnerstva. Tu su Država i građansko zakonodavstvo izašli u susret osobama koje su svoje veze htjele ozakoniti i siguran sam da je to njima donijelo beneficije koje pretpostavlja zakon. Mislim da je i država ta koja treba i koja čini da zakonodavstvo omogući ljudima uredan život u takvim zajednicama. S druge strane je jasan nauk Crkve da je brak ipak nešto drugo, zajedništvo muškarca i žene.
Jeste li kroz vaše svećeništvo imali sumnji u Boga?
Autentične vjere nema bez krize vjere, tako ni autentičnog svećeništva nema bez krize svećeništva. Isto je i s brakom. Brak mora proći svoje križeve. Tu se čovjek pročišćava, bolje vidi sebe, vlastite mane, vlastite prednosti i može bolje planirati vlastitu budućnost.
Naravno da sam ja u svojih 18 godina svećeništva imao svoje krize, jer i ja sam čovjek sa svojim slabostima. To nikad nisam krio, dapače. O tome sam često župljanima govorio – da nas svećenike ne shvaćaju kao vanvremenske vanzemaljce nego ljude iz naroda za narod.
Mi s primanjem svetoga reda nismo cijepljeni protiv svoje ljudskosti, kao što ni ljudi u braku s primanjem sakramenta ženidbe nisu cijepljeni protiv svoje ljudskosti. Pitanje je samo kako se s time nosimo. Kad čovjek prihvaća sebe takvog kakav jest, znajući i vjerujući da ga Bog ljubi takvog kakav jest, onda on kroz život ide zadovoljan, znajući da Bog u crkvu ne zove anđele nego ljude. I da mi danas nismo bitno različiti od Isusovih apostola koji su pokazali i prednosti i nedostatke. Bogu nisu važni naši nedostaci, njemu je važno naše srce. Koliko vjeruješ i koliko ljubiš, to je ono što Bog od nas traži, a sve druge nedostatke pokrivaju ljubav i vjera.
Ako nas Bog voli takve kakvi jesmo, onda nema ništa pogrešno ni u tome da mi sebe volimo kakvi jesmo?
Prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo je temelj rada na sebi. Rad na sebi znači ispravljanje mana, usavršavanje svojih ljubavi i jačanje svoje vjere. Mi nikad nećemo postati anđeli i ne trebamo. Ali pozvani smo postati bolji ljudi, a oni vjerničkog svjetonazora – bolji vjernici.
Vjere u Boga nema bez ljubavi prema čovjeku?
Govorio nam je jedan profesor na teologiji: “kakav je tvoj Bog, takvi su tvoji međuljudski odnosi.” Ne možeš tvrditi da ljubiš Boga kojeg ne vidiš, ako ne ljubiš čovjeka kojeg vidiš. Naše je poslanje biti Božje ruke kojima Bog grli čovjeka i Božje usne kojima Bog ljubi čovjeka. Nema Boga u svijetu izvan čovjeka.
Hoćemo li se dotaknuti ovisnosti barem kratko?
To je posebna tema. Išao sam u komunu Cenacolo i to je bilo posebno iskustvo s ovisnicima, raditi s tim ljudima, slušati njihova iskustva.
Jesu li ovisnici u osnovi ranjeni ljudi? Čak i ako mislimo da je ovisnost došla iz obijesti?
Oni su radikalno ranjeni, ali ima tu i ljudske slabosti te mlakosti karaktera. To je kad se ljudi idu suočiti sa životom lakšom metodom, u smislu “neću raditi na sebi nego ću radije uzeti malo opijata, pa će mi biti lakše”. To je potpuno krivi način nošenja sa životom.
Biste li mogli sažeti jednu poruku utjehe ljudima koji su ovisnici i njihovim obiteljima?
Kasno je tek kad je čovjek mrtav. Uvijek je na vrijeme.
Prijeđimo na laganije teme. Iza sebe imate tri zbirke duhovne poezije. Dolazi li inspiracija iz vašeg unutarnjeg svijeta ili susreta s ljudima?
Inspiracija dolazi iz različitih motiva. Ponekad vlada razdoblje inspirativne suhoće u kojima nema nikakvog stvaralaštva, a nekad je ono intenzivno kao duhovni vulkan. To sve ovisi, i o mojem raspoloženju, a i o mojim iskustvima. Rubna iskustva rada s bolesnicima ili pak sprovodi su dobra prilika za “uriječiti” i staviti ih u stihove. Takva su i iskustva proslave velikih blagdana. Neki će ljudi radije pročitati dva stiha radije nego jedan duži tekst, samo je pitanje koliko sam vješt to što doživljavam pretočiti u riječi.
Bavite se i ikonopisom, recite nam nešto o tome.
Cijeli se život bavim crtanjem i slikanjem počevši od stripova pa nadalje, a zanimanje za ikonopis se javio u srednjoj školi. Tek sam kao student imao konkretniji kontakt s time. Jako mi je drago da je posljednjih godina zanimanje za ikonopis postalo prisutnijim. Zahvaljujući internetu i protočnosti informacija ljudi u našoj sredini više nemaju više predrasude prema ikonama misleći kako one nisu baština zapadnjačke kulture.
Ikone nisu slike svetaca velikih očiju i nerazmjernih proporcija tijela zato što netko ne bi znao slikati, nego su ikone jedna duhovna poruka onome koji promatra. Ikonopis je zapravo molitva bojom koju ikonopisac pokušava predočiti promatraču. U Splitu smo osnovali i Udrugu ikonopisaca za koje organiziramo radionice te je interes toliki da često nema mjesta.
Idete i u teretanu. Kažete li ljudima da je naše tijelo naš hram?
Tijelo je hram Duha svetoga i zapuštati vlastito tijelo bio bi grijeh. Osim toga, sport i sportski svijet su jedan ogroman pastoralni potencijal koji u našoj vjerskoj sredini još nije prepoznat kao takav. Itekako vjera ima što reći ljudima iz svijeta sporta. Jer sport nije samo rad na tjelesnom vidu osobe, nego još više rad na izgradnji duha.
Za kraj, recite nam nešto o vašem odnosu s Makarskoj, gdje ste bili devet godina i s kojom vas i danas vežu prijateljstva.
Prošlo je punih devet godina od kraja službe u Makarskoj, a meni je dan danas kad dolazim u Makarsku osjećaj kao da dolazim kući. Kad sam odlazio, rekao sam da sam dio srca zakopao ispod crkve svetog Marka.
Postoji li nešto po čemu je Makarska kao sredina specifična i drugačija?
Postoji. Makarska ima jedan veliki potencijal, ljudski, kulturni, vjerski i ekonomski. Pitanje je koliko se ti potencijali prepoznaju i koriste.
Ivona Ćirak/ foto Ozren Franić
