Naš serijal Bez pituravanja nastavljamo sa Zoranom Spajićem, poznatim DJ-em i radijskim voditeljem koji ima nevjerojatne 53 godine aktivnog druženja s glazbom iza sebe. Unatoč 72 godine i tituli najstarijeg aktivnog DJ-a u Hrvatskoj, Spajkijeva strast prema glazbi, energičnost, lucidnost te impresivno baratanje znanjem svrstavaju ga u kategoriju ljudi koje godine ne mogu ni odrediti ni ograničiti.
Od kada je glazba ušla u njegov život, a bilo je to u osnovnoškolskim godinama, Spajić joj pristupa s jednakom ljubavlju, poštovanjem i svježinom. Kazat će da i danas troši enormno vrijeme na istraživanje i potragu za novim stvarima. Pa iako svaki posao uzima i vrijeme i energiju, Spajićev muzički perpetuum mobile već preko pola stoljeća se vrti i obnavlja istu tu energiju koju poznati makarski DJ opet iznova odašilje u eter. Naš sugovornik će reći da još uvijek nije imao potrebu zamijeniti bateriju.
No osim glazbe u koju je zaljubljen jednakim intenzitetom kao osmaš koji markira zbog pjesme Fleetwood Maca, našeg sugovornika jedinstvenim čini njegova jednostavnost, ljudskost i kako će sam kazati, poniznost. Spajić je, međutim, itekako svjestan svojeg znanja i iskustva koji mu nude asortiman trikova za suočavanje s teretom novog vremena. Novo vrijeme je otuđeno i dehumanizirano, a Spajićev senzibilitet omogućuje mu da govori u kategorijama “vibracija” ili “feelinga” i da u tim kategorijama vješto pliva. Njegov autoritet stoga ne počiva na nametanju i uzdizanju, nego talentu i vještini da brižno čuva glazbeni i osobni integritet, a svejedno bude skroman, otvoren i tolerantan.
Sa Spajkijem smo, na RMR-u, razgovarali o svemu. Najviše, naravno, o glazbi, koja, kad razgovarate sa Zoranom, postaje jedno ogromno područje s bezbroj pukotina u koje se isplati zaviriti. U tim pukotinama glazba postaje put, putokaz, odgovor, flaster, eliksir, religija, zrak… Zoran ju pak jednostavno naziva oceanom u kojem nekad nađe blaga, a nekad bezvrijednu plastiku, no nikad ne žali za vremenom utrošenim na potragu. Razgovarali smo i o njegovoj naklonosti prema umjetnosti; o nekim novim klincima i njegovom pogledu na vrli novi svijet koji slabo ćuti glazbu; o životu i o usporavanju života… No najbolje, pročitajte sami.
Jesi li najstariji aktivni DJ u Hrvatskoj?
Who knows?! Za pretpostaviti je, činjenice stoje da treba ovakav posao raditi u kontinuitetu i održati se 53 godine. Ali nema teorije da to mogu tvrditi.
Što te održalo 53 godine?
Ne znam, ljubav vjerojatno. Glazba i posao kojim se bavim su postali dio mene kroz sve ove godine. I još me to drži, još se uvijek, po pitanju glazbe, osjećam kao tinejdžer. Glazba je meni kao nekakvo punjenje baterije. Baterija se troši, ali i puni samim radom i to tako traje godinama. Nisam je još zamijenio, niti je bila na remontu. Jednostavno me glazba rano “zakačila” i ta je ljubav u istom intenzitetu ostala do danas.
Kad te je “zakačila” glazba? Koliko si imao godina?
Bio sam 8. razred. Do glazbe je tada bilo teško doći, ali bih je ipak čuo. Čekale su se te neke emisije na Radiju Luxenbourg ili Radiju Zagreb. Radio Zagreb je imao dosta slušane emisije kao što je “Po vašem izboru u podne” ili emisija koja je bila za radne kolektive. Sjećam se da je išla u 10,15 i da su kontaktirali poduzeća da naprave izbor glazbe. Zbog pjesme sam čak ostao doma, nisam otišao u školu.
Zbog koje pjesme si ostao doma?
Bila je pjesma “Albatross” od Fleetwood Maca. Meni je to oduvijek bio respektabilan blues bazični britanski bend, a unaprijed se znalo za najave stvari koje će se puštati. Tako sam ja ostao čekati tu pjesmu. “Albatross” mi nije legao u početku, ali jednostavno je pjesma poput vode. Naći će putanju i mjesto gdje će izaći. Ne možeš je zaustaviti. Uglavnom, ja sam znao da će svirati u 10,15. Imao sam školu i izmislio sam neku glupost, ne znam je li to bila glava, želudac. A mater je vjerovala sinu…Kad nisam dobro, nisam dobro.
Kako si dolazio do glazbe u to vrijeme?
Singlovi su se već mogli naći u Hrvatskoj. U Splitu smo imali prodavaonicu ploča u Primi, a kasnije smo kod Joke, uz bijelu tehniku i pituru, mogli kupiti gramofonske ploče i tehničke uređaje. Malo pomalo sam skupljao. Imao sam gramofon, a koliko sam love imao, toliko bih izdvajao. Odvajao sam od marende da mogu kupiti ploču.
Koja ti je bila startna baza, prve investicije?
Prvi singl je bila pjesma “Cry like a baby” grupe The Box Tops. To mi je kupila sestra kad je bila u Splitu, s liste koju sam joj naveo. Prva LP ploča bila je od Grupe 220, zvala se “Naši dani”. Od LP-a je među prvima bila “High Tide and Green Grass” od Rolling Stonesa. Kasnije mi se u Zagrebu otvarala mogućnost za licencna izdanja putem Britanaca. Bilo je to sve jako oskudno u vrijeme kada još nisam otišao studirati.
Osim toga, u hotelu Jadran su tada dolazili i svirali zagrebački bendovi tipa Big benda s Dragom Diklićem i ostalim glazbenicima. Ako bi mi nešto trebalo, oni bi mi znali poslati. Onda sam 1971. godine, kad sam počeo raditi, imao na Krugama čovjeka koji je dobivao ploče iz Engleske, a u međuvremenu sam upao na fakultet. U to vrijeme su se prodavale ploče u Studentskom centru i tamo bih provodio ogroman broj sati.
Sad kad si spomenuo studiranje, studirao si arheologiju, što je nekako manje poznato. Što te vodilo arheologiji i zašto si odustao?
Da sad ne spominjem ideje iz osnovne škole, kad smo govorili da ćemo ići u pilotsku školu, upisao sam gimnaziju. Kad sam došao u Zagreb, znao sam da mogu birati arheologiju ili povijest umjetnosti. Sticajem okolnosti, kako nas je dvoje otpalo, ostao sam na arheologiji koja mi je bila druga opcija. Zanimala me zapravo povijest umjetnosti.
Onda sam se malo razočarao na faksu, što ne mora značiti da sam u pravu. Nakon sedam semestara koje sam prošao imao sam ispite kod dva profesora iz prapovijesti kako bih upisao 8. semestar. Predmet egipatske kulture nije postojao i sve je završavalo s velikom seobom naroda, a mene je zanima antika koja je kod nas dosta prisutna. Otišao sam u vojsku, onda mi se rodila kćer i vratio sam se doma. Onda sam se zaposlio u hotelskom u Tučepima.
Kako si se počeo baviti glazbom?
U Tučepima je to sve počelo 1970. kad je otvoren Neptun i prvu je godinu radio DJ iz Splita. Zvao se Duško Mišurac i bio je osebujan po načinu prezentiranja glazbe. Tada sam se susreo s ozbiljnom količinom gramofonskih ploča. Bilo je to u vrijeme ekspanzije progresivnog rocka. Ja sam samostalno počeo raditi već sljedeće godine, 1971.
Kako bi opisao ulogu DJ-a od ranih 70-tih do danas? Sada više nije neobično da DJ-evi imaju zvjezdani status kao glazbenici.
Teško je to usporediti s glazbenicima. Uvijek sam govorio da DJ reproducira nešto, ali pritom nastojiš da boja, ton i forma tebi odgovaraju i da je plesno. DJ-evi su zvijezde postali 90-tih, a što se tiče samog posla, postoje radijski DJ, DJ koji radi uživo s ljudima u klubu i DJ producent. Ja sam manje više klasični DJ, a što se tiče ovih koji su otišli u produkciju, to su oni koji su okusili “krv”, vidjeli da se tu zarađuje lova i počeli sve raditi u studiju. Tu se ubija glazba. Glazba je po meni definitivno najgora u usporedi s decenijama koje su iza nas, posebno zadnjih 15-20 godina, a krenulo je od 90-tih s elektronskom glazbom. S druge strane, znam da se ne može očekivati od tinejdžera da se vraćaju 40-50 godina unazad. Hoće jedino ako su dobili nešto doma, od roditelja…
Kad ne znaju za bolje, njima je to sve super?
Isključivost je danas jako prisutna. Misle da ništa nije postojalo prije, nemaju saznanja, nemaju izvore. Misle da je sve nastalo od ovog trenutka.
Dugo se baviš glazbom, voliš je i glazbeni si erudit, nervira li te malo to “ponosno” neznanje?
Ne bih se nikad nazvao eruditom, jednostavno sam “homeboy” i radim to kako radim i nema tu neke mudrolije. Uvijek sam imao respekt prema drugoj strani, bez obzira ima li 17 ili 70 godina.
A nervira li me…Nerviraš se, ali ostaviš to sebi i bliskim ljudima. Ima takvih situacija u životu gdje si postaviš neka pitanja. Na primjer, dođe momak od 16, 17 godina i traži nešto domaće. Znam što domaće traži pa mu kažem “zaboravi s obzirom na glazbu koju puštam”. Kažem mu da mu mogu pustiti jedino Dina Dvornika koji mi je bio i ostao vezivno tkivo za sve ostalo i kojemu skidam kapu za ono što ja radio i ostavio. Dečko me blijedo gleda, a ja ga pitam u čemu je problem. Pitao me – tko je taj. I što ćemo sad, pitaš se.
A da ne govorim o ostalim izvođačima i bendovima.
Netko mi je rekao da si, kao zaljubljenik u reggae, imao poseban pristup tom glazbenom žanru. Da si manje puštao tu glazbu da se ne izliže.
Uvijek sam volio reggae. Ako nešto držim vrijednim, onda ga neću isprati, neću ga izlizati. I robu ću pokušati sačuvati, pa tako i glazbu. Imam kolekciju reggae glazbe, stotinjak ploča. Iako, koliko god da imaš, uvijek ti fali. I naravno, uz reggae tu je definitivno funk, i soul.
Odredila me pjesma “Thank you” grupe Sly&The Family Stone, to je masan funk, plesan, moćan…Naravno, tu je uvijek bio James Brown i The Temptations, kao i cijela garnitura soula od kraja 60-tih. Sve je to bilo dobro za slušanje i za ples, moćno, pamtljivo. Meni je to bila zamjenska glazba umjesto top 20 hitova.
Znao sam da moram pustiti i nešto s top liste, ali to je bilo probrano. Neću pjesmuljke, nikad nisam išao na to.
Koliko doma imaš ploča?
Nekih 2500 LP-a, a singlova 1500. Imam i oko 1100 CD-ova koje bih sad mijenjao za vinyl. Doma više nemam mjesta, pa nešto držim i ovdje, na radiju. Počinjem dolaziti u situaciju da plasiram sve, kažem: evo gospodo, uzmite nešto ako vas interesira…
Spomenuo si plesnu glazbu. Glazba, ples i ritam, sve je to nešto iskonsko na što bi čovjek nekako prirodno trebao imati reakciju, odgovor tijela…Kako komentiraš to da ljudi više ne plešu?
Da, pitaš se koji je smisao DJ-a uopće. 90-tih se hodočastilo po partyjima, a sad gledam situaciju i pitam se nekad: “što sad da pustim, da li ovo, nešto treće, nešto deseto…” Jer isto je, nema reakcije. Postalo je to već dobro primljeno da si u klubu i da moraš puštati glazbu kao da si na piru. Jer ljudi znaju pirsku glazbu. Tu me možda iskustvo vadi. Puštao sam glazbu na maturalnima i na godišnjicama i nekako ću uvijek, unatoč tome, izvući večer.
Otkad je taj trend “neplesanja”, ta diskonekcija od ritma?
Otkad je u svijetu nekakav zastoj po pitanju glazbe koja se stvara i izlazi iz studija. Meni su velika pomoć bila nekad, a držim ih i danas, dvije najveće scene u novoformiranoj državi. To su grupe iz Aquarius recordsa, nekakav klupski đir, i ovaj bodulski rock koji je meni “wow” i danas. To je životno, veselo, simpatično, plesno.
Kad pričam o trendovima, možemo pričati kao poznavatelji glazbe, a ja pričam i kao DJ. I nije mi svejedno iz te perspektive. Znao sam reći:”Ajmo ekipa da vidim hoće li netko bar trepavicama učinit”. Da dobiješ barem neku reakciju.
Rekao si da je to svjetski trend povezan sa situacijom po pitanju glazbe. Je li kod nas možda lokalno izraženiji? Jer, dalmatinski mentalitet propisuje da moraš biti “cool”, a možda se statičnost drži nečim “cool”.
Ne znam kakav treba biti, ali samo isključiv ne treba biti. Ja budem u pivnici vikendom, obično petkom ili subotom, i tako već devet godina. Moje se večeri razlikuju skroz ili iskombiniramo nešto drugačije, i pritom gubim puno vremena i ponekad sam frustriran. Ako pustim jednog izvođača, mene prokletstvo vuče da ga ne ponavljam. Ima dovoljno materijala i nekad mi to uspijeva, a nekad ne. Sve se to nadovezuje na onu priču – ako mi je nešto vrijedno, neću sve ispucati. Tako sam radio i u Gaudeamusa odnosno Art cafeu.
Nisam pristalica one “hit je, pa pusti pet puta tijekom večeri”. Ne, nego biraš trenutak, razvališ i ideš dalje. Po meni je to kao igrati šah. Moraš znati odigrati par sljedećih poteza. Samo ovdje nemaš suparnika šahistu nego ekipu kod koje je to prošlo ili s kojom trebaš tražiti dalje. Sljedeća stvar je jedina bitna. Ovu koja svira – zaboravi.
Onda, je li bilo lakše “igrati šah” s ekipom prije 30 godina ili danas?
Par je razloga zašto je onda možda bilo lakše. Nije bilo konkurencije. Došli su tu i tu ostaju. Ti imaš svoje znanje i osjećaj koji ćeš provući kroz večer. Danas im nešto ne odgovara i nemaju strpljenja. Treba imati nekakav respekt da sve to što radiš ima smisla, ali oni će otići na drugo, treće, deseto mjesto. Osim toga, na kraju uvijek je pitanje – što je pokazala kasa.
Smeta li te taj izostanak respekta? Prema glazbi, umjetnosti, autoritetima na određenom području…?
Ja nemam tako loše iskustvo, nemam problema. Ja se vodim osjećajem. Ne moram vidit, ne moram čut, bitno je kako mi nos radi. To je neopipljivo; moram u zraku osjetiti ima li tu neke vibre. I to je onda to što te vodi, taj suodnos, u to sebe ukomponiraš i držiš se pritom na određenoj razini.
Onda pomno biraš i imaš sofisticiran pristup glazbi, ali si i fleksibilan. Je li ta vještina dar, iskustvo ili oboje?
Tu je teško povlačiti crte. Poput boja koje se presijecaju i miješaju, uvijek dobiješ nešto treće, odgovor je nešto između tih linija. Što više radiš, više te vuče da sužavaš taj kanal u djelovanju. Iskustvo daje širinu, iskustvo ti daje asortiman robe. I pritom biti svjestan vremena i prostora. Iako, s obzirom na glazbu koja nas okružuje, sve to treba popratiti i selektirati i opet dospiješ u taj lijevak.
Je li takav pristup i inače koristan u životu? Imaj svoj feeling, ali se znaj prilagoditi?
Da, životno sam širokogrudan i nisam isključiv, kužim stvari. Glazba je pratitelj uz pomoć koje idem, a sve to ne ide bez ljubavi, otvorenosti i poniznosti. Radim s ljudima i moram ostati ponizan, ne postaviti se kao autokrat.
Kako danas funkcionira potraga za glazbom? Lakše ili teže?
Svakim klikom miša otvara ti se novo križanje i to zna biti iscrpljujuće. Lakše je jer je dostupno, a teže je po pitanju hipeprodukcije. U tom oceanu ode mi enormno puno vremena, a rezultat nikad ne znaš.
Kako ide s gažama danas?
Ja sam rezident u Pivnici Pivac i to je konstanta, a ovo drugo – ako što uleti. Ljeti i ne posebno. Nakon toliko godina rada ne znam što bih rekao, zna malo biti frustrirajuće. Ljudi ne registriraju osobu, ne registriraju glazbu…Prođu pored tebe kao pored turskog groblja.
Glazba je očito tvoj eliksir, ali sigurno je to isprepleteno s nekom životnom filozofijom. Nećemo banalizirati pa gurati to u par redaka, ali čime se općenito vodiš u životu?
Živim iz dana u dan, nastojim biti OK i vodim se onom da ne činim drugome što ne bih želio da meni drugi čine. Gledam imati empatiju i respekt prema svima, kako sam već rekao, neovisno o tome imaš li 17 ili 70 godina. Prema svima sam isti.
Nema preparata, nema napitaka, to je to. Imaš nekakav put i koliko god to izgledalo bezveze, nastojim usporiti život. Jer tehnologija koja bi nam trebala pomoći nas je usisala.
Kako usporavaš život?
Imam neke rituale. Kad se dignem, idem popiti kavu. Nekad je to jedno mjesto, nekad dva. Prvo odem u Svetog Nikole gdje pijem kavu s kladioničarima. Sam se ne kladim, ali paše mi njihovo društvo, ekipa je opuštena i spremna na zafrkanciju. Tamo popijem kavu i zapalim cigaru na balkonu. Općenito na sve načine pokušavam usporiti život.
Kakvo ti je bilo djetinjstvo i u kakvoj je vezi s tvojim pogledom na život koji uključuje poštovanje i empatiju koje si spomenuo?
Naravno, pokupiš nešto od tih vrijednosti, ali općenito mislim da sam nekako ostao isti. Što se tiče djetinjstva, otac mi je bio nestereotipni Hercegovac iz Gruda, nije bio on onih koji pričaju priče. Bio je skromna i poštena osoba. Moja mama je bila prosvjetna radnica, učiteljica. Ne znam koliko je na moju osobnost utjecao odgoj, jer oduvijek sam bio tip koji neće gurati druge, ne volim se nametati. Dobar primjer mi je i festival Toochepin. Meni u ludilu ne bi palo na pamet nekoga nagovarati, ali ako želite, tu sam. Drago mi je da sam dio toga.
Kako si zadovoljan s Toochepinom?
Mislim da smo uspjeli s idejom. Bilo nam je jasno u početku da se ne smije odmah napraviti preveliki korak. Ali, nakon više malih stepenica dođeš do toga da si bazen dosta dobro apsolvirao u smislu da smo pokrili veći dio izvođača s ovog područja koje smo željeli dovesti. Vodimo se time da headlineri dovode masu, a mi kroz to dajemo priliku nezavisnim bendovima, alternativcima. Oni su jako važan element cijele ideje.
Glazba je umjetnost, imaš li druge dodirne točke s umjetnošću?
Meni je bitna umjetnička stavka – dizajn i slikarstvo. Zato sam i htio upisati povijest umjetnosti, a ta ljubav seže još u gimnazijske dane. Na kraju krajeva, većina glazbenih kritičara je i upisivala povijest umjetnosti. Znao sam raditi taj dio vezan uz dizajn i primijenjenu umjetnost i radio sam crteže, plakate i izložbe sebi i drugima.
Volim Rogera Deana koji je crtao scene po kojima je sniman film Avatar i naslovnice za bend Yes, volim i Hypnosis koji su radili covere za Pink Floyd i mnoge druge bendove. Na žalost, nisam ništa sačuvao od tih pustih plakata koje sam radio.
Nisam bio sklon portretima i karikaturama, više pejzažima i vedutama. Volio sam drvene i vodene boje, a kasnije i flomaster. I uvijek mi je bilo bitno to vizualno, bilo mi je neodvojivo od glazbe, uvijek mi je bila bitna i omotnica.
Razmišljam dosta o tome. Ako budem još na nogama, i da funkcioniraju glava i ruke, uhvatit ću se opet pinela i dlijeta.
Vratimo se opet na glazbu. Tmurni su dan, depresivni, ne zna čovjek bi li se samo zamotao u deku…Ima li neka dobitna happy playlista za takve dane?
Nema pravila oko toga. Nekad kiša paše kad si ionako zatvoren unutra i gledaš vani, kiša može biti super. Ali obično mi kiša smeta jer me ograničava i sputava. Što se tiče izbora glazbe, to je uvijek stvar osjećaja. Tako da nema jedinstvene playliste. Uvijek je drugačije.
Kad spominješ emocije, sastavni dio DJ nastupa bili su sentiši. Misliš li da bi danas itko ikako reagirao na to?
Zna se dogoditi, ali ne smiješ očekivati. Dogodi se, iako jako rijetko, ako su ljudi raspoloženi, a tu je dodatna stvar alkohol koji će ljude okrenuti na takve osjećaje. Ako ima mjesta, napravit ću to.
Nekad se s time otvarao prostor za nekoga tko ima problem pristupa curi. Bila bi dva takva seta sentiša i to je “puklo” već krajem 90-tih u “Operi”. Vidiš da odjednom to ne pije vodu uz svu tu elektronsku glazbu, dance, house…
Spomenuo si otuđenost. To je trend koji se događa u svijetu, ali osim toga, lokalno imamo jedan problem za koji ne možemo znati bi li se njegovim rješavanjem išta promijenilo nabolje. Nemamo prostor za druženje – nemamo klub, nemamo diskoteku. Bi li prošlo kod nas da se takvo što otvori?
Kako bi ljudi reagirali, ne znam. Ključni su uvijek bliskost i povezanost, a to druženje kao sastavni dio svakodnevice je izbrisano. Danas je to na 10. mjestu, sedmom nebu, na internetu…Možeš biti bilo tko, bilo kad, bilo s kim kad si na internetu. I onda izađeš vani i ne snalaziš se.
Misliš li da je potreba za druženjem u klubovima prestala postojati kod nas?
Teško mi je reći da bi bilo ovako ili onako da netko otvori, ali dosta je zastranjeno. Makarskoj definitivno fali klub. Nekad je to bio Gaudeamus, kasnije Art cafe koji je 7-8 godina bio zatvoren. Sad je tamo Glazbena škola i to nije rješenje, jer se ne koristi često. To je trebao biti gradski prostor u kojem će bilo tko bilo kad moći svirati. U Makarskoj nema mjesta za sviranje. Imamo Rockatansky, ali tamo može nastupiti dvoje ljudi, dok puni bend nažalost ne ide.
A što je najžalosnije, nikad se nije dogodilo da se, kao u zadnje dvije godine, ovoliko ljudi bavi glazbom. Neovisno o žanrovima, svi ti ljudi nemaju gdje svirati.
Da možeš izabrati glazbenike kojih više nema među nama, a na čiji bi koncert otišao ili popio piće s njima, tko bi to bio?
Odabrao bih one koji su mi od početka bili interesantni, i što se tiče vokala i što se tiče pjesama, a to je, među ostalima, Jim Morisson. Morat ću se prebaciti sada i na ono što bih volio čuti kod nas, i tu neosporno treba spomenuti Štulića, ali i slovenski bend Miladojka Youneed. Žao mi je da oni više ne funkcioniraju, a stvarno razvaljuju funk.
Je li ti drago da si dobio priznanje u vidu nagrade Grada Makarske?
Drago mi je da se alternativa kao nekakva sporedna, pokrajnja ulica, našla u glavnoj ulici i da su je prepoznali. Zahvalan sam svima za priznanje koje mi je uručeno, počevši od onih koji su predložili nagradu, pa do onih koji su podržali prijedlog. Znači mi to priznanje jer je ono priznanje ne samo za ovoliko godina rada u kontinuitetu, nego i ovakav način rada kojim se ja vodim.
Sličnu sam nagradu dobio u Tučepima za 40 godina rada 2011. godine. Rekao sam tom prilikom da je meni to i Grammy, i Juno, i BRIT Award. Jedna mi je starija gospođa kasnije, doduše, rekla: Dobro sine, ali ja tebe ništa nisam razumjela.
Kad misliš u penziju?
Kad osjetim to. Kad sam otišao u penziju, pitao me netko – što sad. Odmah sam rekao – nisi u penziji ako te netko treba i ako možeš to i obaviti.
Razgovarala: Ivona Ćirak, foto: O. Franić
