Bez pituravanja tehnički je serijal intervjua, no konceptualno ovo je svojevrsna potraga za običnom, nepatvorenom ljudskom komunikacijom lišenom samoreklame i površnosti kojom smo danas bombardirani. U potragu idemo s različitim sugovornicima iz različitih područja života, a skinuti filtere (ne i sunčane naočale, doduše) bilo je uistinu lako s našom prvom sugovornicom, Anitom Batinić.
Ova sudska zapisničarka čija se knjiga “Kad smo seke i ja bile dica” predstavlja u Makarskoj 31. svibnja ima niz različitih interesa i hobija, a njezina znatiželja za otkrivanjem lijepoga oko sebe je zarazna. Kroz smijeh će reći kako nikad nije odrasla, a kad bolje razmisli, to niti ne želi. I čini nam se vrlo vjerojatno da će nakon prvijenca Anita nastaviti nostalgično kopati po prošlosti koja ne samo da nam otkriva kako je nekad bilo lijepo nego još važnije – ukazuje na to da je, na svoj način, lijepo i danas.
I, što je bilo kad ste seke i ti bile dica?
Što je bilo, hm…Svega je bilo. Priča s knjigom počela je spontano. Volim koristiti stvari koje imam, kao što je i Facebook, gdje se nisam nalazila kroz fotografiranje. Poželjela sam nešto napisati i tako sam počela pisati kratke priče koje su sve počinjale jednako: kad smo seke i ja bile dica. Imala sam na fejsu 150-ak prijatelja, nitko s kim nisam popila kavu, i tako sam za njih pisala. Otprilike bi nastalo desetak priča godišnje.
Prošle godine me zove urednik, Kruno Lokotar, i kaže mi za raspisanu nagradu za najbolje književno djelo objavljeno na društvenim mrežama. Ja sam zaključila da je krivo adresirao; kažem mu da je moja sestra Dada, a ja Anita, i da je sigurno trebao nju. Kaže on na to: “Ne, ne, tebi sam poslao. Zbog tvojih priča, i zato pošalji na natječaj.” Objašnjavam mu da to nisu priče nego samo statusi na Facebooku. I ne kužim ni dalje da on u njima vidi priče. Ma ni dan danas ne kužim.(smijeh)
To što je u onome što si ti vidjela kao statuse vidio priče?
Ma da…Znam da je to simpa i da nije loše, ali da je za knjigu, to mi je bilo previše. Meni je književnost nešto golemo; ja volim knjige, bavim se kupnjom i prodajom knjiga, i sanjam neki antikvarijatić u Makarskoj. Meni je književnost nešto što piza, ne mora baš bit Dostojevski, ali priče nisam vidjela u tome…Uostalom, svatko danas može objavit knjigu. Od zbirki poezije ne možeš se obraniti, što ne kažem da je loše, ali sigurno je to šuma jedna striborova svega i svačega. Ja se nisam vidjela u tome, u smislu da sam neki kapacitet za knjigu.
Uglavnom, što je dalje bilo?
Poslala sam. Nisam pobijedila, ali sam ušla u finale među nas šest. Urednik mi je rekao da hoće knjigu svakako. To smo riješili u veljači ove godine, a knjiga izašla sredinom travnja i otišla u svijet.
Znači dok te nije kontaktirao urednik Lokotar, nisi pomislila da to što pišeš premašuje prostor društvenih mreža i da ima publicističku vrijednost?
Ma kakvi. Iako ima jedna situacija od prije godinu i pol, dvije. Srela sam našeg knjižničara Marina Srzića, s kojim sam inače bila na “dobar dan”, eventualno bi pitao za moju sestru Dadu. Tog puta mi je rekao da je baš dobro ono što pišem na fejsu. Kako je meni seke najvažnija osoba u životu, čim je Marino zamaknuo iza ugla, ja ju nazovem i kažem: Seke, znaš što mi se dogodilo? Trefio me Marino i nije me pitao za tebe nego mi je rekao kako dobro pišem.
Meni je to bila velika stvar. Na stranu što kažu prijatelji, ali kad mi je to rekao čovjek od struke…
A kakav je bio osjećaj kad si vidjela predgovor?
Ma pomislila sam samo kako li ovaj čovjek samo slaže riječi…Dva sam izraza čak i guglala (smijeh).
A što kaže seke? Što kaže obitelj?
Seke je presretna, mama i tata isto. Jedva čekamo da dođe i prođe promocija. U pričama je nekako sve lipo i pozitivno, a ako i jest malo tužno, onda opet ima neka pouka. Nema negativnih emocija, nema težine.
Misliš li da vremenski odmak prirodno budi nostalgiju i stvara dojam da je nekad bilo ljepše? Ili je zbilja bilo ljepše?
Mislim da je stvarno bilo ljepše. Iako je meni i danas super život, ja sam sebi posložila ovo što mi je važno. Ali žao mi je današnje djece, žao mi je što ne mogu doživjeti lijepe stvari koje smo mi doživljavali. Jer znali smo se radovat, a radovali smo se jer nismo sve mogli imati. Danas se ne znaju radovati jer ništa niti ne čekaju, skoro sve dobiju servirano.
Kad nešto duže čekaš, čezneš, i sretniji si što to dobiješ. Ako sve dobiješ odmah, nemaš se čemu radovati.
Osim toga, imali smo i slobodu, koliko god smo odgajani kruće. Danas je prisutna pusta psihologija, od plavih telefona i dječjih prava, preko popustljivog odgoja, brkanja uloga pa roditelji postaju prijatelji…A opet nedostaje takva sloboda koju smo mi upoznali.
A u čemu je ležala ta sloboda? Ima li veze sa sigurnošću?
Ima, sigurno…Tad nije bilo ni teških droga koje su danas prisutne, nabrijanih auta kojih se treba čuvat…Kako smo odrastale u Batinićima, lopta bi seki i meni često otišla niz cestu, do kolodvora. Tko bi danas pretrčao cestu? Sjećam se i kako smo se igrale gledajući aute i brojeći s čije je strane prošao bolji auto, što znači da ne bi bio fićo ili stojadin. Danas je to jedna potpuno druga priča i mnoge su ondašnje stvari danas nezamislive.
Nije bilo ni interneta…
Internet je priča, ma internet je – knjiga za sebe. Izazovi su u ona vremena bili prirodni, a ne umjetni. Oni danas pobiju u igrici sto ljudi i imaju potpuno drugačiju svijest o stvarnosti. Prije si se morao izboriti za nešto, čekati, biti strpljiv, snaći se…Morao si se popeti na drvo ako si htio trešnje. Sami smo se osamostaljivali, dok danas roditelji djecu stalno guraju i potiču.
Kada bi za 20 godina neka današnja djevojčica pisala knjigu s naslovom “Kad smo seke i ja bile dica”, o čemu bi pisale?
Pisale bi vjerojatno “2025. sam imala 1000 pratitelja na instagramu, danas ih imam na milijune.” Ne znam, ne znam što će bit. Djeca nisu kriva. Ili želim vjerovati u to ili stvarno vjerujem, ne znam, ali mislim da bi se djeca ubrzo nakon nestanka interneta vratila na tvorničke postavke. Možda bi bila pogubljena par dana, ali za tjedan bi se dana sigurno već igrala i dogovarala.
Vratimo se na tvoju seke i tebe. U čemu se razlikujete, od pisanja pa do pogleda na život?
Dada je 2012. objavila knjigu “Bapske priče”. To je satira, i iako je korijen uvijek bio istinit, radi se o teškoj satiri u kojoj su stvarni događaji nadograđeni. Ono što ja pišem, e to se stvarno dogodilo. Na autićima sam se stvarno stukla. (smijeh)
Što se nas tiče, odgajane smo isto, iako nijedan roditelj ne može identično odgojit djecu. Različite smo utoliko što ona ima jako izraženu humorističnu crtu, mi kad smo na kavi, plačemo od smija. Ja imam malo tog humora, veseliji sam tip osobe, a moje priče pričam više u jednom nostalgičnom tonu. Što se tiče stavova prema životu, skoro su isti.
Sjećanje na prošlost je lijepa, ali je i neponovljiva. Što misliš o pokušajima rekonstrukcije te prošlosti u turističke svrhe, s forsiranjem tzv. spontanog klapskog pjevanja, mornarskih majica, tiramola? Je li ti to bezveze ili misliš da je poželjno?
Meni je to jako lijepo. Predivno mi je, na primjer, vidjeti kako se suše mudante na tiramolima u Kalalargi, a klape obožavam. Volim vidjet ekipu koja sjedi kod Jugoplastike koja meni nikad neće postati Optika Njego, i svaku večer 6,7 tih momaka pjevuši i baš ih je gušt čut i vidjet.
Radiš na Sudu. Da pišeš priče sa Suda, bi li to više bile humoreske ili drame?
Vjerojatno cenzura (smijeh). Ma, zna tamo biti stvari i za rasplakat i za nasmijat se. Hvala Bogu, više nemam obiteljsku pa ne moram plakat, jer to je najteže. Prije svega emocionalno. Ali zna bit i fizički, na primjer kada imaš raspravu dugu četiri sata i ne smiješ se ni dignuti za u WC ni napit vode. Ima dana i težih i lakših, kao u svakom poslu.
Kad sam radila u fast foodu, mislila sam “blago ovima u banci ili pošti, oni samo sjede, lako ti je tako”. Nije baš tako. Ali OK, nije rudnik, ne kopam…A za nekog tko nije ambiciozan i tko ne stremi nekim velikim plaćama ili dokazivanju, dobro je. Prošla sam zbilja sve, i privatnike, a imali smo i svoju gostionu. I dobro je, jer ja s ovakvim karakterom i interesima, a imam dosta hobija, želim imati popodneva i vikende za sebe. Sud mi odgovara u tom smislu. Iako i dalje sanjam o nekom antikvarijatu.
Rastužuje li te što se sve manje čita?
Brojčano možda jest manje, ali oni koji čitaju, to su veliki čitači. Normalno da mi je žao, ali ne znam niti radi li se nešto po tom pitanju. Ni je li državi stalo da se ulaže u čitalačku kulturu. Osim toga, svašta se i tiska.
Koji je tvoj zadnji naslov koji si pročitala?
Ivana Raosa, Vječno žalosni smijeh. On mi je odličan, ima dosta humora. A i naš je.
Znam da je to teško nekome tko obožava knjige, ali bi li mogla izdvojiti tri knjige koje su ti najdraže, odnosno koje imaju neku posebnu važnost? Možda jer su obilježile neki važan period tvog života.
“Sto godina samoće” od Marqueza sam čitala tri ili četiri puta. Drugi ili treći put čitala sam ponovno da popamtim imena. Dvije trećine dobro povezujem i znam, ali zadnja trećina knjige, e tu ode sve. To je knjiga koja mi je uvijek dobra i opet ću je za par godina pročitati.
Druga je Mali princ, moram priznat. Njega sam čitala prvi put na ćirilici. Imam ga na 15-ak svjetskih jezika, i dosta predmeta s njegovim likom. Općenito, kao dijete jako sam voljela čitat, iako nam mama nije kupovala puno knjiga.
Kako se onda rodila ljubav prema knjigama?
Bili smo radnička obitelj, tata je bio ugostitelj koji je u slobodno vrijeme radio na zemlji, a mama je bila trgovkinja koja je radila dvokratno i pored posla i nas djece, vjerojatno je vrijedilo – “kakva knjiga, kakvi bakrači”. A osim toga, vjerujem da je to tad bio i skup sport.
Tako da ne znam na koga smo seke i ja od malih nogu tako voljele čitat. Kako je ona starija godinu od mene, ja sam znala čitati već s pet godina jer sam ju uvijek pratila. Sjećam se kako sam išle u knjižničara i kako sam uzela slikovnicu koju sam brzo pročitala i ostala jako razočarana jer sam morala čekat do sutra za novu.
Je li to ta treća koju nisi navela?
Ne, ta treća koju biram je Tom Sawyer. Ne znam odakle mi ideja o toj knjizi, ali sjećam se da sam došla u knjižnicu i rekla da hoću Toma Sawyera. Knjižničar mi je rekao da ću to dobiti tek u četvrtom razredu i da sam premala za to. Išla sam, naime, u prvi razred. A ja, ovan u horoskopu, tvrdoglava i uporna, ne odustajem i objašnjavam mu da baš to hoću. Uglavnom, nisam dobila, morala sam stvarno čekati četvrti razred, a kući sam išla u šoku, plačući…Valjda mi je to trauma iz djetinjstva, pa eto otud Tom Sawyer.
Strastveni si sakupljač dječje literature. Koliko si skupila knjiga?
Da, volim i skupljam dječju literaturu i stare slikovnice. Od cijele biblioteke Vjeverica koja broji 318 knjiga, ja sam skupila 314!
Pa to je sjajno! Otkud ta strast?
Od djetinjstva. Kako sam rekla, kod nas se nisu kupovale knjige. Doma smo imali dalmatinsku kuharicu, telefonski imenik i možda još dvije, tri knjige. Ja sam knjige i slikovnice posuđivala u knjižnici i valjda ih se nikad nisam mogla dovoljno naguštati. I dan danas ću uzeti Heidi prije nego neku ozbiljnu knjigu. Heidi mi je, inače, druga omiljena dječja knjiga nakon Malog princa.
Misliš li da si odrasla? Ako jesi, kad je to bilo?
Nisam još odrasla, valjda kad skupim sve te knjige koje je nemoguće skupiti za života…A možda ni onda neću bit odrasla. Još uvijek skakućem kad sam sretna i još uvijek znam “šljapnit” po lokvici. Aj dobro, imam vodonepropusne postole, pa si mogu to priuštiti.
Jednom sam pročitala negdje da si odrastao onda kad ti gosti, kada dolaze, više ne donose čokolade. E pa onda nisam odrasla, jer još uvijek mi donose čokolade. Lijepo mi je ovako, mislim da svi imamo djecu u sebi i dok god to uspijevamo sačuvati što više, ljepši nam je život.
Koliko znam, ti si i kvizomanka. Otkud ljubav prema kvizovima?
Imam ekipicu iz Splita koja me navukla na to. Moj rođak, ma zapravo je iz sela do maminog pa se tako zovemo, zovnuo me jednom i kaže mi: rodice, hoćeš igrat s nama. Kažem ja njemu, što ću s vama, pa nemam ja neko široko opće znanje. Ali na kraju pristanem i promislim, pa dobro, idemo se bar malo podružiti. I svidjelo mi se, između ostaloga i jer ima dosta muzike.
Glazba je tvoje područje?
Ne mogu to reći, ali je volim i guštam prepoznavajući izvođače. Digod ubodem, digod ne. Inače, obožavam klape i godinama sam išla na Omiški festival, a onda me ogadilo kad nisu puštali karte u slobodnu prodaju za muško finale.
Onda su kvizovi i jedna od rijetkih sadržajnih vrsta zabave u Makarskoj zimi?
Nažalost, u Makarskoj se zimi nema što pametno čut i vidjet, zabava je isprazna zimi. Okej, sjest ću ja na kavu, ali kvizovi su ciljana zabava, angažira te, pritom nešto naučiš i družiš se. Nije niti važan rezultat, ni imaš li neko posebno znanje. Širiš vidike i družiš se, i to je sasvim dovoljno.
Što je ono zadnje što bi Makarska po tebi trebala izgubiti da izgubi obilježje grada? Naravno, u kojem je ugodno živjeti.
Institucionalno, postoji neki popis krucijalnih stvari, ali po meni, gdje god živiš, bilo u Zagrebu ili Špičkovini, ako si zdrav, imaš neku kintu za pristojan život, krov nad glavom, hranu, ako imaš dobru obitelj ili prijatelje, tebi je dobro. Gdje god da jesi.
E sad, onaj tko je skloniji kulturi, nedostajat će mu više kulture, tko je sportski tip, ići će za sportskim sadržajima.
Spomenula si kulturu. Jesmo dosadan grad, ali u ljetnim mjesecima se ipak dosta toga događa. Što ti misliš, žuga li se opravdano?
Čini mi se da se drastično poboljšala kulturna ponuda u zadnje vrijeme. Jako cijenim ljude poput Damira Tomića i KUS Njega u Tučepi. Čovjek je napravio priču ni iz čega i tu je potreban golemi trud, zalaganje, dosljednost…Super je i kad netko to prepozna.
Pa onda Dado Antunović i MaFest. Šteta je da toga nema više jer je stvarno bilo savršeno organizirano. Ima toga, i važno je kako sam rekla i da se prepozna.
Imam jedno zabavno pitanje. A povod su lokalni izbori.
S politikom nisam na “ti”, jedva sam i na “vi”. Rekla sam mojima na poslu da ću dogodine za 1. travnja na fejsu objavit da ću se kandidirati za gradonačelnicu. Oni koji me poznaju znat će da je to teška parodija, ali netko možda i nasjedne.
A ne, nećemo se baviti politikom, bez brige. Ali kad si sad to spomenula, ne misliš li da je luksuz moći biti izoliran od toga? Ili bar da je blagoslov?
Ja stvarno mogu biti cijepljena od takvih stvari. Zaista ne vidim smisao da se žestim oko stvari koje ne mogu promijeniti. Treba li ili ne treba zatvoriti rivu, pa što ja znam, ja znam samo da bih voljela rivu bez auta. Ali valjda postoji struka koja bi trebala moći procijeniti može li i kako.
OK, ali mene je zapravo zanimalo nešto kreativno – što bi ti obećala Makaranima da si kandidatkinja za gradonačelnicu.
Znaš što ja ne razumijem? Kako ljudi mogu obećati nešto za što ne mogu biti sigurni da će ispuniti? Ja ti mogu obećat doć na kavu, ali ne mogu ti obećat da ćemo sjediti četiri ure. Strano mi je obećavati nešto za što ne znam imam li sve resurse. Ja imam teški matematički mozak, u mene su dva i dva samo četiri, totalni sam realist i ziheraš i moram imati maksimalne parametre da ja znam s čim raspoložem.
A što bi ipak obećala Makaranima? Ili što misliš da bi oni voljeli da im se obeća?
Kruha i igara. Ma ne treba ništa. Treba radit. Samo djelima nešto možeš pokazati. Od riječi nema ništa.
Sviđa mi se taj tvoj pozitivan stav prema životu, ili možda bolje rečeno, fokusiranost na dobre stvari i zahvalnost. Jesam u pravu?
Volim ljude, volim život, sve mi je nekako lipo…Većina ljudi mi je draga, malo je onih koji nisu.
Kad tako voliš život, što ti je na to do listi? Neke aktivnosti, destinacije?
Obožavam putovati, ali se bojim potresa. Na mojoj to do listi su Japan i Aljaska, a tamo kad zvekne, ispod 8 ga ne zvekne. Pa mi se to malo muti s nekim mojim strahićima.
Japan potpuno razumijem, ali Aljaska?! Malo prehladno?
Je hladno, ali reći ću samo – Život na Sjeveru. To je serija koja me inspirirala. Volim te serije i filmove koji podsjećaju koliko je život lijep, jednostavan i lijep. Tipa Bogovi su pali na tjeme ili Život je lijep od Benignija. Težak je to film, a opet, na svoj način otkriva ljepotu života. Bogovi su pali na tjeme film je koji otkriva ono iskonsko, što nam je svima dano. Bilo bi zaista lijepo živjeti malo više u skladu s prirodom. Mirnije, staloženije, zdravije…Iako ja prva nisam u skladu koliko bih željela, ali barem mogu tome težiti.
Razgovarala Ivona Ćirak /foto Ozren Franić
