Stradanja nevinih u Gazi, krvava ukrajinska fronta, lupežarije političke elite, ekološko-klimatska katastrofa, sve je to u jednom hipu zanemareno i krenulo se raspravljati o novoj kritičnoj situaciji. Onoj oko bakalara. Ne baš nužno bakalara, čija je aktualna cijena dovoljna za nadogradnju novog apartmana. U priču mogu uploviti i siromaške srdele ili konzervirani stanovnici mora.
Riječ je o dilemi kada ćemo nemrsnim sadržajima napuniti pijate, te tako obilježiti pripravu za Božić. Čim su crkveni oci izdali s oltara preporuku da se ovog 24. prosinca ne trebamo odricati mrsa, jer eto Badnjak pada baš u nedjelju koja ‘ne trpi posta’, počelo je sveopće brontulanje i sukob stavova. Pravi rat koji i nije prvi takve vrste u povijesti.
U našem slučaju ‘bakalarski rat’ nije motiviran izlovom ribe i prijeporima oko teritorijalnih voda kao što je to bilo 70-ih godina prošlog stoljeća u konfliktu između Islanda i Velike Britanije. Naš se konflikt sveo na uže, no bitno područje. Ono koje Makaranima znači više nego tamo neke teritorijalne vode sjevernog Atlantika. Naše teritorijalne vode gogoljaju u tečama, a u njima pliva što na brujet, a što na bijanko, njegovo veličanstvo bakalar.
U čemu je problem kad blagovanje omiljene spize možemo jednostavno prebaciti dan prije, pa bi ‘vuk bio sit, a koza cila’. Problem je u dišpetu i ustaljenom običaju da se bakalar jede baš na Badnjak, jer ‘Bolje da umre selo nego adet!’
-Šta će meni tamo neki mladi biskup govorit! Nije on još ni zinio na svit kad je meni mater kuvala bakalar u bronzinu većen od ovih današnjih bazema!, ljuti se na preporuku crkve šjor Ante, jednako poznat kao bonkulović i kao poštovatelj tradicije.
-To ništa ne vridi, ronja i Anka, specijalistica za bakalar na brujet koja je svoju tajnu dodavanja kućarina meda pri zadnjim gogoljima, odala samo najboljim prijateljicama i sada čitateljima Kamarina. -Nisu dobar posal učinili s ovin priportavanjem bakalara na dan prije pravoga Badnjaka! Ajde ti sačuvaj od onih mojih gulozana pašticadu do ponediljka. Salamaštrat će mi je već u nedilju i onda šta ću za Božić? Zube na škanciju! -Sakrij digo teču s pašticadom!, savjetuje je prijateljica Ljube. -Neću više nikad sakrivat spizu!, odlučna je Anka -Tako san jedne godine sakrila od matere rafijole iza inbotilje šta mi je stala na vr’ armeruna. Namirisala je di su, popela se po noći na štorklu da ih smakne i opijezdila po tlevu koliko je duga i široka. Bidna je slomila kuk i malo posli toga skončala. Jadna moja mater!, otire suze Anka za roditeljicom, rafijolskom žrtvom i mučenicom.
Mate Izdiguzica je očajnički navijestio osobnu tragediju već početkom tjedna. -Moja Ivka bi tila točno nako kako su crkovni šefovi naredili! Znači bakalar u subotu! I šta ću ja onda u nedilju? Ako mi i ostavi tečicu, kunpir će odrvenit! Tužni će mi ovo Badnjak bit!, lamentira Izdiguzica, imenom i djelom.
Radikalni Rade, nekoć žestoki komitelija, situaciju komentira starim prilagođenim napjevom. -Niti biskup niti papa, nit njegova sveta kapa, neće meni zabraniti, na Badnjak ću bakalar jisti! Radi se može oprostiti glede godina i lagane demencije da je zaboravio kako je nekoć u eri najžešće komitelijske sile, na Badnji dan naređivao ženi da okreće svinjske bržole na gradelama u dvoru, dok bi on s ponistre pjevao Internacionalu. Bio je to njegov obol borbi kontra nazadnjačke religioznosti. Danas rijetko kad izostaje s nedjeljne mise.
Možda je ipak najzanimljiviju ekspertizu bakalarske krize iznijela Pave. O njenom stupnju inteligencije govori podatak da joj dubinu razuma uspoređuju s plitkim pijatom. Dakle Pave zvana Plitki Pijat, zabrinula se zbog izmještanja nemrsnog dana prije Badnjaka, smatrajući da bi to moglo izazvati lančanu reakciju i u drugim vjerskim prigodama. -Vidi vako, objašnjava situaciju prijateljicama sa šimatorja -Ako se ove godine desilo da je Badnji dan u nediju, onda ko nam garantuje da digo i Veliki Petak neće past u nediju? I šta ćemo onda? Jist na dan Gospodinove muke pečene janjetine?, zabrinuto se pita. -Onda da neće na nas potresi, ratovi i puste bolesti! Oće!, pobožno se busa u jedre prsi. -Ali Pave moja, pokušava joj objasniti rodica Luce -Veliki Petak može bit samo na petak! Pave se ne da -Je! Dobro govoriš! Zato i Badnjak ne može bit nego samo na Badnjak!
I ajde sad ti razuvjeri Pavu u opasnost mogućeg mrsa na Veliki Petak u bližoj budućnosti. Niti neki novi vatikanski koncil s kardinalima i eminentnim teolozima, ne bi je uvjerio u činjenicu da se Velikom Petku neće dogoditi sudbina Badnjaka.
Tako se u očekivanju Božića umjesto promišljanja o poruci rođenja Ditića, kao i uvijek bavimo trivijalnostima koje s blagdanom nemaju ništa: bakalarima i pjatancama, trendovskim jelkama, markiranim burelama i poklonima koji će nam tako olakšati tekuće račune da će bankomat u par narednih mjeseci umjesto šoldi izbacivati poruku -Saldo nula! Bijaš’ se mislit za Božić! No tu se ne može ništa, a i nije pretjerano za zamjeriti. Životu povremeno valja dati dodatnu injekciju švoga, pa dok dur-dur! Uostalom ni preci nam nisu bili znatno drugačiji, makar su im prilike bile mižernije.
Da tiha noć nije tako tiha, nego se zbog sve žešćih pirotehničkih sredstava može prekrstiti u bučnu noć, svjedoci smo odavno. Od artiljerije kojom vješti trgovci opskrbljuju djecu pelješeći pritom takujine manitih im roditelja, ne čuju se više ni zvona ponoćke niti ‘Usrid vrime godišta’ s otvorenih vrata Svetoga Marka.
No ni tu nismo pioniri. Solidno bučna zvučna kulisa božićne noći izazivala je skandale i dežgracije i u prošlosti grada. 30-ih godina prošlog stoljeća sve je više negodovanja. U dopisu s pritužbom grupe uglednih građana Poglavarstvu stoji: ‘Buci i paklenoj larmi, koju mularija proizvodi tukući maškulama i tondimnima u božićnoj noći, valja doći na kraj. Time navodno slave blagdan, a ustvari nam grad pretvoriše u frontu goru od one u Velikom ratu. Nedavno se i nemili događaj desio kada je skoro ozbiljnije ranjena sestra milosrdnica, brižna njegovateljica siromašne starčadi iz Bazane. Naletjela je poslije večernje mise na grupu mularije koja je pucala nekakovim napravama punjenim barutom, te ju je iskra zahvatila. Stoga valja ovu divljaštinu odmah eliminisati i zabraniti prodaju eksplozivnih sredstava barutara Šabića, te mu dozvoliti samo legalnu proizvodnju za vatromete pri državnim blagdanima’
Što se ustvari dogodilo s nesretnom časnom sestrom znano je iz obiteljskih priča nasljednika kolovođe mularije koja je orjala po gradu maškulama i tondimima.
Bilo je nekao ovako…. Stipe, maloljetni sin ribara upao je u siromaški dom sav zadihan i odmah s vrata priopćio -Jadan ti sam, mina sam! -Bogu fala sinko mina ti je ćaća more vele puta! Da nije mina al bi priživili s onim šta je iz mriža izvuka!, kazala mu je pohvalno mater. -Neka se ti nisi ruvinja ko barba Kleme, pa sad okolo oda samo s livon rukon. Nego koliko si ribe pokupio i je li te ko vidio? Di je riba i ko ti je pomoga pajere napunit?, poslovno i edukativno se zainteresirao prisutni mu ćaća. -Nisam more mina nego sam časnu mina!, rasplaka se Stipe. -Kako časnu? Koju časnu?, povikali su uglas roditelji. -Časnu iz Bazane. Nismo je vidili kad je prošla iza nas. Iz maškule je zaiskrilo i zapalilo joj veštu. Kako je puvalo tako je vešta brzo zaplamcala. Dvi su je žene podušile pletovima i jedva škapulale!, sve u plaču je izvijestio Stipe o slučaju ‘minavanja’ časne. Poslije toga mu nisu trebale nikakve sankcije službe reda i sigurnosti, jer ga je ćaća ‘mina’ vojnim opasačem zaostalim iz rata tako da je mjesec dana u postelji vidao rane.
Eto dokaza kako nam ni preci nisu bili imuni na eksplozivna i opasna obilježavanja Božića, slaveći svetu i tihu noć.
U ovogodišnjem božićnom Kamarinu sve nešto bučno, konzumentski, oko pijata i trivijalno. Sve kontra onoga u što se zaklinjemo da bi Božić trebao biti. Zato ćemo završiti s nečim što bi duhu Porođenja Ditićeva trebalo biti bliže. U nastavku je sjećanje na jedan davni Badnjak iz libra ‘Kavalaric’. Potpis je jednak onom ispod Kamarina.
‘Sjećanje na jedan Badnjak posebno mi se usjekao u pamćenje. U jednoj od poprečnih kaletica na Kalalargu, živila je mižerno obitelj, čija mi je kćer bila ponekad sudrug u igri. Svake bi blagdane doveli babu sa sela, staricu u crnini, zabrađenu faculetom. Uz babu bi u dvor njihovog siromaškog doma došao i oveći panj i vreća slame. S čudom sam te 1972 godine gledao kako rasipaju slamu po podu i pale panj. -Ajde i ti s nama, rekla je prijateljica -A šta ?, upitah u čudu. -Pa vajat se po slami! I gurnuše me na pod prekriven slamom. Naravno da sam bio oduševljen. Koje dijete ne bi bilo sretno da se može valjati po podu i da je to od starijih dozvoljeno. A onda su upalili badnjak koji je za mene do tada značio samo ime dana pred Božić. Pucketavi plamen drva i mirisna slama, starica koja blagoslivlja i suhe smokve koje doma ne bih pojeo ni pod prijetnjom. Atmosfera je bila kao ona iz bajki koje mi je mama čitala. Začuđeno sam upijao svaki detalj i upamtio zauvijek kao najljepšu sliku Badnjaka. Zato danas kad čujem riječ ‘badnjak’, ja kao da se nisam rodio 1966. u Kalalargi, nego u nekom od sela mojih predaka pod Biokovom.
Pred očima mi često zatitra onaj plamen iz djetinjstva, koji u sjećanju ne bih mijenjao ni za 100 najljepših borova s najskupljim burelama. Slama iz tuđeg skromnog doma još mi miriši u nosnicama. A kažu da je na slamicu nakon rođenja položen i On’
Nadajući se da su vam nakon ovog sjećanja srca barem malo otvorenija za Božić, čuvar makarskog kamarina očekuje da iskru blagosti i skromnosti sačuvate i nakon Božića.
Dragi čitatelji Kamarina, sretan vam Božić! Po Božiću Stipandan, Ivandan, Nevina dičica i po Mladom litu svaki dan! Naravno želje ne isključuju ni bakalar, pa jeli ga danas ili ga već popapali jučer!
