Na prošlotjednom vinskom festivalu uistinu su se mogla kušati kvalitetna vina iz cijele Hrvatske, a među malobrojnim predstavljačima s Makarske rivijere našao se i jedan od organizatora debitantskog Vin vin festivala – Dragan Puharić. Njegov je OPG tek drugu godinu na tržištu, no Puharić će za sebe reći kako se proizvodnjom i istraživanjem vina bavi, kako se to kolokvijalno kaže, otkad zna za sebe. Samostalno se vinarstvom bavi gotovo 30 godina, no ni to nije dokaz da je Dragan vinski entuzijast.
U ovu ga kategoriju svrstava njegov način proizvodnje vina – princip koji je prirodniji, tradicionalniji i zahtjevniji. Našalit će se kako njegov način rada i odnos prema vinarstvu polako prelazi u svojevrsno “samozadovoljavanje ega”, a po svemu sudeći svakako uz ego tu ima i srca, jer se naš sugovornik očito pasionirano i zaigrano bavi proizvodnjom ovog alkoholnog pića. Tu nema mjesta za elitizam jer, kako napominje Dragan, a to je bio i forte održanog vinskog vikenda, ne postoji znak jednakosti između skupog vina i dobrog vina. Ili da se drugačije izrazimo, dobro vino se ne mora nužno plaćati zlatom.
– Ja idem smjerom kojim većina ne ide. Imam odležana macerirana vina koja se rade na principu crnih vina. To ih čini drugačijima, ona su teža, s drugim notama, nisu to ona vesela, lepršava, mirišljava vina….Idem u tom smjeru isključivo jer to mene zanima, ali ako netko to prepozna, onda sam još i nagrađen, tumači Dragan dodajući kako kod njega nema tehnoloških dodataka poput stabiliziratora ili enzima.
Sve to nosi i rizik, jer su takva vina kvarljivija.
Njegova vina drže dva ugostiteljska objekta i jedan zagrebački restoran.
– Ljudi s više informacija o takvim vinima to puno više cijene. Mi smo, što se toga tiče, malo ipak skloni prepuštanju struji i premalo radimo na edukaciji, pri čemu mislim na ugostitelje od kojih bi ja trebao živjeti. Mnogi se vode sigurnošću u smislu “ja hoću imati Kozlovića jer to svak traži”. Neće novoga i boljega prihvatiti jer razmišljaju na način “tko će mi to uzet”. A zapravo je tek to priča, i tu priču treba ponuditi, jer današnji gost kad dođe, on upravo traži nešto lokalno. U Makarskoj imate nas četiri vinara, a malo tko drži naša vina. Redom se radi o kolegama koji imaju kvalitetna vina, ali nismo baš prepoznati i moram priznati da me to malo iritira. Evo, sad u dva dana vinskog festivala nisu došla dva ugostitelja koji će kušati nešto novo i probat se dogovorit s vinarom da to stave na vinsku kartu. Ne govorim o tome da sam ja taj kojega će izabrati, ali sramotno je, na primjer, da u devet od deset lokala prodaju talijanski prosseco, patvoreni poluproizvod, a na štandovima hrvatskih vinara izloženim prošlog vikenda nudilo se pet izvrsnih pjenušaca iz Hrvatske, otvoreno će naš sugovornik.
Festivali su dobrodošla podrška lokalnim vinarima jer daju mogućnost direktnog upoznavanja i dogovaranja, čime su se vodili pri osmišljavanju Vin vin vinskog vikenda. Po njemu je loše to što se malo ulaže u edukaciju i istraživanje domaćeg tržišta, a istaknut će kako se vinske karte kod nas razlikuju minimalno.
– Prije dosta godina došao je čovjek na makarsko tržište, neću ga imenovati, potrudio se, predstavio svoja vina 10 restorana i svih 10 restorana ga je uzelo. Poanta je u tome da malo tko ima hrabrosti istražiti i uzeti nešto novo, upozorava Puharić.
On sam ne proizvodi neke veće količine. Veli kako je njegov OPG u povojima te kako godišnje izbaci oko 1500 boca vina (vrste rose, maraština, cuvet maraština i pošip). Rose kupuje, ostale sorte uzgaja u svojem vinogradu u Puharićima.
– Mislim se proširiti, pri čemu primarno mislim na novi vinograd, ali gdje ja mislim saditi vinograd, nikne zgrada. Jasno, jer je taj dio priče puno isplativiji, kazuje Dragan dodajući, više za sebe, kako je po svoj prilici u nekretninskom El Doradu vinarstvo ipak u kategoriji utopije.
Unatoč određenom romantizmu u klimi brze i pragmatične zarade u biznisu nekretnina i apartmanizacije, Puharić ne odustaje. Ustvari, Puharići ne odustaju, jer u posao su uključene i supruga i kćer. – Obiteljska igra je to, objašnjava.
Pitamo ga ima li nekakvu osobnu preporuku za konzumente, vjeruje li da su Francuzi u pravu kad savjetuju čašu vina dnevno. – Ne znam, nisam doktor, nisam tu stručan ni pozvan da komentiram, ali osobno vjerujem da čaša kvalitetnog vina ne može naškoditi, dapače, mislim da može biti dobra. Pritom ne govorim o vrhunskim skupim vinima, nego kvalitetnom vinu, po mogućnosti prirodnom, odvraća.
Koliko će tko na kvaliteti vina inzistirati, osobna je stvar, a Dragan ne skriva kako je imao ozbiljnih zdravstvenih problema koji ga, priznaje, jesu protresli i u tom trenutku zabrinuli, no od vinarstva i vina ne da nije odustao nego je to i dalje neizostavni dio života.
– Nisam puno promijenio svoj način života i životne navike, možda maksimalno 15-ak posto. Odbacio sam stvari koje mi ne leže i koje me opterećuju, vino je uvijek ostalo, kazat će Dragan.
Slaže se s opaskom kako je životna filozofija “carpe diem” koja se vezuje uz ljubav prema finim vinima i strpljivom procesu njihova nastanka također jako bitna. – Da nije vino, bavio bih se nečim drugim ili trećim, takav sam, iako je baš ta preopterećenost s druge strane bila jedan od faktora koji je prethodio bolesti. U ovome međutim uživam, nije mi opterećenje i ne odričem se toga, za kraj će Dragan.
Ivona Ćirak /foto I.Ć.
