Na predstavljanju projekta uređenja Sutikle u Podgori iskoristili smo priliku porazgovarati s nagrađivanim arhitektom Goranom Rakom, čije je zanimljivo idejno rješenje izabrano kao najbolje na arhitektonsko-urbanističkom natječaju. Iako ćete na internetu naći podatak da je Imoćanin, ovaj je arhitekt zapravo Podgoranin po majci Ildi Jakić, a u Podgori je pohađao osnovnu školu.
Goran Rako je autor brojnih projekata koji su osvojili nagrade, poput Arheološkog muzeja Narona u Metkoviću ili Muzeja vučedolske kulture u Vukovaru, za koje je dobio nagradu Vladimir Nazor, a u Vukovaru je radio i obnovu dvorca Eltz te Memorijal Vodotoranj 2021. godine.
Protekle je godine njegova Radionica arhitekture bila angažirana na rekonstrukciji Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, a jedan od njegovih cijenjenijih radova je dječji vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama za koji je također osvojio nagradu. Preko dvadeset je godina radio kao profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
S arhitektom koji se, inače, odlično pozicionirao i na raznim međunarodnim natječajima, dotaknuli smo se nekoliko aktualnih tema u kratkom, ali zanimljivom intervjuu kojemu je pečat dala neposrednost i otvorenost sugovornika.
Čime ste se vodili pri izradi idejnog rješenja?
Vodio sam se s dvije situacije. Jedna je kolektivna memorija Podgorana i memorija mene kao Podgoranina da je tu nekad bio tzv. prolaz sreće, odnosno nekakav tunel. Cesta je prolazila kroz njega, a ja se sjećam da sam kao dijete prolazio kroz taj prolaz. On se srušio 1962. godine u potresu i cijelo se vrijeme nekako govori o njemu, no nitko ne zna što je bio.
Mi ga ovim rješenjem artificijelno memoriramo i gradimo kao da je on novi, iako nije.
I drugo, gradimo jednu ogromnu hladovinu. Ne radimo kuću, ne radimo zgradu, to nas ne zanima, zanima nas napraviti jedno ugodno mjesto na moru ispod nemilosrdnog sunca ispod kojeg će uvijek bitki lijepo i ugodno, na mjestu na kojem uvijek puše neki vjetrić, jer je to punta Podgore…Sad se dalje samo treba angažirati na sve moguće frontove i to izgraditi.
Na koliko je okvirno procijenjen ovakav projekt?
Nije to nešto preskupo, nema specijalnih grijanja niti hlađenja, ima tek neka rasvjeta i malo betona. No poanta je da nije nedohvatno iz aspekta financiranja. Najveći minus i ono čega se treba pribojavati je nedostatak ambicioznosti kojeg primjećujem u cijeloj Dalmaciji. Nadam se iskreno da se to ovdje neće dogoditi.
Dakle projekti se na obali općenito slabo realiziriraju?
Da…Ja bih to gledao na ovaj način. Ako se Hajduk u prvenstvu vodi time da će biti peti, onda će biti peti, ili eventualno šesti. Samom odlukom da bude prvi može biti drugi. Tako i ovdje, to uvijek važi. Sve ovisi na koje se mjesto ide, koliko ste ambiciozni. Trenutno postoje fondovi koji nikad ranije nisu postojali kao izvor financiranja i ovo je idealna prilika u Hrvatskoj.
Kako tumačite taj nedostatak ambicioznosti? Mentalitet? Što ćemo se truditi kad nam je bogomdano?
Pa da, mentalitet. Ionako nam je predobro, valjda. Ili obrnuto – ionako ništa ne valja. Niti je jedno točno niti drugo. Niti nam je Bog sve dao niti je točno da ništa ne valja.
Jeste li ponosni što se u Podgori najbolje idejno rješenje biralo putem arhitektonskog natječaja?
Jako mi je drago zbog toga. To je jedini pravi način, jer to predstavlja natjecanje. Ne možeš odrediti tko je najbolji sportaš u nekoj disciplini i zato i postoje natjecanja i lige. Da se izabere najbolji. Tome služe i arhitektonski natječaji.
Koliko vam je u osmišljavanju rješenja pomogla činjenica da ste iz Podgore?
Pomoglo mi je u motivaciji. Imao sam veliku želju da bude dobro, kako se ono kaže, imam veći apetit nego mogu pojesti. Podgora je moje mjesto, tu sam završio osam razreda osnovne škole i tu sam svako ljeto i posljednjih 50 godina. Što se tiče lokalnih tema, i to mi je bilo od koristi jer sam temu prolaza sreće, na primjer, doživio.
Spomenuli ste beton kao izbor materijala na Sutikli. U Makarskoj je prije godinu i pol predstavljen projekt Peškere kojemu, između ostalog, zamjeraju baš beton povezujući ga s betonizacijom.
Nešto bih rekao u obranu materijala. Taj materijal je, naime, idealan. Pa od čega ćeš raditi? Čelik hrđa, moraš ga svake godine obnavljati. Drvo se raspada i truli. Armirani beton je u stvari kamen. Nitko ne zna kako će beton izgledati nakon 1000 godina, ali istina je da će izgledati kao kamen. Imamo rimski beton postoji, pa reške Panteona u Rimu su od betona i što je tu loše? To je materijal koji ne hrđa i vječno traje.
Jeste li vidjeli projekt Peškere i što vam se čini?
Meni se projekt jako sviđa. Znam i arhitkte tog projekta, dapače, oni su bili moji studenti, i to odlični. Silov kao autor projekta je bio izvanredan student, neobičan, neobično rijedak i on zna što radi. Rekao bih – dajte mu malo vjetra u jedro, a ne mu samo bacati sidro. Držim da je projekt dobar za Makarsku. Njegova prednost je da je normalan i realan, ne traži čudo neviđeno.
Kako onda tumačite bojazan ljudi i potrebu za statusom quo?
Ako su toliko veseli s tim što imaju, onda super, onda nek’ im tako bude.
I za kraj, možete li navesti najgore objekte izgrađene u Makarskoj posljednjih 20 godina, po vašem izboru?
Ne bih o tome. Kad prođem auto kroz Makarsku, vidim da ima dosta kandidata. Ali zato bih pohvalio objekte od Ante Rožića ili stambene zgrade na rivi kod Mliječnog, to su predivne zgrade po svakom kriteriju.
Razgovarala: Ivona Ćirak
