Jučer smo otvorili serijal članaka na temu prijedloga novog Zakona o pomorskom dobru koji je do 17.prosinca bio na javnom savjetovanju, a danas nastavljamo s analizom najspornijih članaka.
Prof.dr.sc. Lidija Runko-Luttenberger, predavačica na nekoliko fakulteta Sveučilišta u Rijeci, inače bivša pomoćnica ministra zaštite okoliša i prirode, kazat će kako je sudbina pomorskog dobra ugrožena već samom činjenicom što je tekst propisa napisan konfuzno i kontradiktorno.
– To privatnom interesu daje početnu prednost u svakom pokrenutom pravnom postupku koji se tiče visokovrijednih obalnih nekretnina. Pomorsko dobro je potom ugroženo samom intencijom zakona u kojem se vrijedno zemljište uz more nastoji učiniti još vrijednijim anektiranjem pomorskog dobra, sve kako bi porasla vrijednost terena u vlasništvu nekretninskih mešetara. Prijedlog zakona je tako nažalost u potpunom skladu i s novom Strategijom razvoja održivog turizma koja se ne bavi održivošću, već ekonomski, ekološki i društveno neodrživom gradnjom novih hotela u obalnom pojasu, objašnjava znanstvenica.
Politika iskazana Strategijom i ovim aktom, kako ističe, vodi ka slabljenju ključne gospodarske grane u ovoj državi, a to je turizam koji se u Hrvatskoj temelji upravo na slobodnom pristupu obali i plažama i bogatstvu obalnih ekosustava.
Osim sporne strategije, problem leži u još jednom aktu, točnije, nepostojanju tog akta…
– Nadalje, ne postoji temeljni preduvjet za donošenje ovog zakona, a to je važeći Morski
prostorni plan Republike Hrvatske. Donošenje morskog prostornog plana predstavlja
obvezu svake europske obalne države sukladno Direktivi o morskom prostornom
planiranju iz 2014. godine. Hrvatska takav plan još nije donijela unutar roka, a to je bio
ožujak 2021. godine. Morski prostorni plan je dokument kojim se usaglašava korištenje
obalnog i morskog prostora na održiv način, a istome kao strateškom dokumentu
prethodi izrada strateške studije utjecaja na okoliš, te javna rasprava o istoj. U ovom konkretnom slučaju izrađen je substandardan nacrt tekst zakona koji neuredno nabacuje
pojedinačne interese bez prethodnog usaglašavanja sa najznačajnijim korisnicima
pomorskog dobra, a to su između ostalih nositelji prava korištenja općeg dobra, obalno
stanovništvo, ribari, lokalna samouprava, mali lokalni poduzetnici koji pružaju usluge na
obalnom području, domaći operator marina i mnogi drugi, tumači Runko Luttenberger.
Naime, kako pojašnjava, činjenica je da je predlagač potpuno zaboravio da postoje i sada propisi iz prostornog planiranja (kopnenog), a posebno mu je nepoznat pojam morskog
prostornog planiranja.
– Baš kao da ne postoje obveze Republike Hrvatske u provođenju pravne stečevine. Stoga se ovaj zakon koji je i inače formuliran na razini lošeg seminarskog rada, bez prethodnog usaglašavanja s drugim ministarstvima i nesukladan je s brojnim važećim propisima, može promišljati, raspravljati i donijeti tek nakon donošenja nacionalnog Morskog prostornog plana, objašnjava naša sugovornica.
Obzirom da članak 11. kaže da se na dijelu pomorskog dobra opća upotreba pomorskog
dobra može ograničiti, ili iznimno isključiti na određeno vrijeme na temelju koncesije,
posebne upotrebe pomorskog dobra, davanjem prava na privremeno korištenje
pomorskog dobra te davanjem luke otvorene za javni promet na upravljanje lučkoj
upravi, sukladno prostornim planovima, plaže po njezinom sudu treba eksplicitno izuzeti iz
koncesijskog sustava.
Problematičan je i članak 37. u kojem stoji da se upravljanje pomorskim dobrom temelji na Strateškom planu upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom i morskim lukama. Njega
donosi Vlada Republike Hrvatske te svi planovi upravljanja pomorskim dobrom moraju s njime biti usklađeni.
– Gdje je taj plan? Naime, ovaj prijedlog zakona se u velikoj mjeri bavi upravo upravljanjem pomorskim dobrom i nemušto definira nacionalne interese, a da spominjani plan upravljanja ne postoji, niti postoji morski prostorni plan, upozorava dalje.
U stavku 37. se plaže i šetnice definiraju kao turistička infrastruktura. Po njezinom sudu, potpuno promašeno.
– Plaže su prirodna tvorevina, šetnice su izgrađena, ali svakako nisu primarno turistički. Takve nespretne formulacije treba brisati, tumači.
Dodat će i kako treba brisati i članak 74. stavak 5. – dozvola za obavljanje privremene ili
progodne djelatnosti (koja se može i obnavljati) ne smije ograničavati opću upotrebu u
smislu ograđivanja i naplate ulaska.
Suma sumarum, cijeli je niz problematičnih poglavlja i članaka za koje je izrađivač ostavio svega pet dana kako bi odgovorio na primjedbe i komentare, a u našem serijalu ćemo se njima nastaviti detaljno baviti.
Ivona Ćirak /foto M.D.
