Djevojke u Hrvatskoj postaju sve više woke, a mladići sve veće konzerve, sukus je opširnog članka nedavno objavljenog u Jutarnjem listu, i potkrijepljenog brojnim istraživanjima. Ovaj trend nije, međutim, prisutan na ovim prostorima, nego se, kako kažu stručnjaci, u svijetu događa trend nove rodne podjele u generaciji Z. Kakvi su stavovi mladih, što se događa u svijetu i odakle takva polarizacija, upitali smo Maju Andrijašević, makarsku psihoterapeutkinju koja je najviše aktivna u Splitu. S obzirom na njezino dugogodišnje iskustvo i širinu teme, nismo se zaustavili na mladima nego smo malo detaljnije “pročešljali” pitanja stereotipa, seksizam, osnaživanje muškaraca itd. O čemu smo sve razgovarali i jesmo li došli do kakvih zaključaka – pogledajte u sljedećim retcima.
Kako komentirate trend nove rodne podjele u generaciji Z u kojoj su mlade žene sve više woke a muškarci konzervativni?
U generaciju Z (Zoomersi) spadaju svi rođeni između 1995. i 2011. godine. Radi se o generaciji koja odrasta uz tehnologiju i koja je stalno prisutna u online svijetu. Mladi žive u svijetu tagga (označavanja), like-a (sviđanja) i share-a (dijeljenja). Njihovi idoli su osobe koje imaju najveću vidljivost u internetskom svijetu, kao što su youtuberi ili influenceri (utjecajne osobe koje svojom popularnošću na društvenim mrežama oblikuju mišljenja i trendove). Novija istraživanja pokazuju da su, iako odrastaju uz modernu tehnologiju, pripadnici generacije Z u svojim stavovima konzervativniji od svojih roditelja. Sve se više okreću tradicionalnim vrijednostima, manje su tolerantni i spremni prihvaćati različitosti, teže brzoj zaradi i instant zadovoljstvima, manje su socijalno osjetljivi od ranijih generacija te im teme ravnopravnosti i jednakosti nisu toliko bliske.
Pojam woke je kratica od wokeness, pokreta koji želi da kultura prihvati ružne stvari lijepima, stvaranje društva bez vrijeđanja i diskriminacije. Tim pokretom žele se iskorijeniti dva statusa ženstvenosti koje je odobrio patrijarhat: lijepo i seksi ( žena koja je mršava, s oblinama, puštene kose i lijepog lica). Uz ovaj pokret vezan je i pokret body positivity, koji govori o prihvaćanju vlastitog tijela bez obzira na društvenu percepciju tijela.
Ali danas se pojam woke više doživljava kao pretjerana liberalnost. Kako tu stoje mladići u Hrvatskoj, jesu li zaista sve veće konzerve kako to pokazuju istraživanja?
Kako su u Hrvatskoj još uvijek muškarci na poziciji moći, mogu reći da je društvena podrška patrijarhatu jaka. Ne mislim da su mladići postali konzerve, oni to jesu zadnjih 30 godina. Vezano uz pojam woke, ono što primjećujem je da se kod mladih žena javlja potreba za jačanjem samosvijesti, (odgovor na pitanje tko sam ja?) kidanje tradicionalnih uloga s ciljem balansiranja privatnog i poslovnog, manje su sklone ponašati se sukladno patrijarhalnim obrascima i žele izbrisati stereotip da žena nije žena ako nije majka i domaćica.
Kamo vodi ta nova rodna podjela? Jesu li Hrvati i dalje zabetonirani u stereotipe?
Djeca rastu i uče kako se trebaju ponašati promatrajući ponašanja osoba oko sebe.
Tijekom procesa socijalizacije, upoznaju se s određenim ulogama koje su tipično povezane sa njihovim biološkim spolom. Rodna uloga muškaraca tradicionalno je povezana sa snagom, dominacijom i agresijom, dok je rodna uloga žena tradicionalno povezana s pasivnošću, podložnošću i brigom za druge. Dječaci se oblače u plavo, a djevojčice u roza – do početka 20. stoljeća ružičasta boja je bila povezana sa dječacima, a s djevojčicama plava. Rodna socijalizacija ostvaruje se kroz obitelj, školu, vršnjake i društvene mreže.
Ovdje bi se osvrnula na društvene mreže, koje danas oblikuju svakodnevni život. Osim što kroz društvene mreže učimo kakvi bi trebali biti, učimo kakvi muškarci i žene jesu. Ne mogu ne spomenuti rodne stereotipe koji su pojednostavljena uvjerenja o obilježjima, ponašanjima i osobinama muškaraca i žena, unaprijed stvoreni društveni i kulturni obrasci ili predodžbe kojima se ženama i muškarcima pripisuju osobine i uloge utvrđene i ograničene njihovim spolom. Postoje kao nevidljivi okviri što smijemo, a što ne smijemo biti. Neki od njih su:“Žene su lošije vozačice.“, „Muškarci ne pokazuju osjećaje.“
Dijete se s rodnom pristranošću sreće u najranijoj dobi, što gradi djetetove stavove i uvjerenja koja utječu na razvoj njegovih međuljudskih odnosa i odnosa sa samim sobom. Stereotipan način razmišljanja je: Djevojke moraju znati kuhati, a dječaci moraju znati popravljati po kući.
A što je nestereotipan način razmišljanja?
Nestereotipan način razmišljanja je: Onaj koji ima vremena danas kuha ručak. Prvi korak u gašenju stereotipa je prepoznati ga, imenovati ga je drugi korak, a treći korak je promjena ponašanja. Stereotipi vode u predrasude, a predrasude u diskriminaciju. Stereotipi nisu nužno loši ako nas podržavaju u ostvarenju naših ciljeva, sve dok ne ugrožavaju drugo ljudsko biće, poput npr. “Nijemci su vrijedni i pouzdani”.
Što se tiče Hrvata, ne bih rekla da su Hrvati zabetonirani u stereotipe, samo bi rekla da ih ima dosta. Stereotipi nikada neće nestati, vidimo to kroz viceve, reklame, oglase, samo bi trebali djecu od malih nogu odgajati bez stereotipa, jer je to akše nego mijenjati mišljenje odrasle osobe. Koliko dopuštamo da stereotipi upravljaju društvom, ovisi o nama i našoj društvenoj svijesti.
Pitanje osnaživanja žena je prisutno u medijima. Što je s osnaživanjem muškaraca?
Osnaživanje osobe, bilo muškarca ili žene je bitan proces s ciljem povećavanja moći
koju osoba ima, zapravo povećava se njihova mogućnost da dobro djeluju na svoje
živote. To znači jačanje samosvijesti, samopouzdanja i samopoštovanja, razvijanje
svjesnosti nasuprot ponašanju po automatizmima. Svjesnost daje slobodu, a sloboda nudi izbore. Ako se vratimo na stereotipe (kognitivna komponenta) i predrasude (emocionalna komponenta), muškarcima ne treba osnaživanje u našoj kulturi jer su oni rođenjem jaki i snažni. Primjer vidimo u reklamama; muškarci su jaki, zaštitnički nastrojeni, mišićavi i iz njih zrači snaga, pouzdanost i sposobnost da riješe svaku prepreku.
U našoj kulturi postoji dakle uvjerenje da muškarcima ne treba osnaživanje, a u isto vrijeme kod mladih žena, kako ste naveli, javlja se potreba za jačanjem samosvijesti. Umjesto da danas govorimo o osnaživanju pojedinca, ne ulazeći u rodne podjele, dobivamo sve više ultrakonzervativnih idola. Zbunjuje li to mlađe muškarce?
Ljudi su imali i uvijek imaju uzore. Na društvenim mrežama mi ne znamo koji su to
zapravo talenti koje influenceri (idoli) imaju, samo gledamo i upijamo sadržaj. Dijeli se sadržaj koji često šalje pogrešnu sliku o životnim vrijednostima, uspjehu koji dolazi preko noći, bez truda ili životi u kojima je sve divno. Tako imamo beauty, fitness, mame, travel, lifestyle, gaming, celebrity i još kojekakve influencere. Što se tiče muškosti, moram spomenuti Andrew Tate i druge toxic masculinity influencere slične njemu (Matt Walsh, Ben Shapiro) koji kao idoli koji zbunjuju suvremenog muškarca u gubljenju identiteta jer zagovaraju nasilje, dominaciju i kontrolu. Poručuju: Ženama nije namijenjeno da vode, namijenjeno im je da prate.
Ima li i netoksičnih idola?
Da, nasuprot imamo Jordana Petersona, dr. Alex George, Jordan Stephensa koji podržavaju pozitivnu muškost: muškarci trebaju tražiti pomoć, biti osjećajni kao osobe, biti emocionalno ranjivi i raditi na sebi da bi došli do vlastite samospoznaje.
Ako usporedimo gore naveden Tateov citat sa Petersonovim „Ako mislite da je čvrst
muškarac opasan čekajte dok vidite za što je sposoban slab muškarac“, jesmo li
zbunjeni?
Iako istraživanja pokazuju da su mlade žene sve samosvjesnije i iako se danas svi trude biti politički korektni, svjedočimo imperativima ljepote koje žene pretvaraju u lutkice i seksualne simbole, a kao nešto samorazumljivo prihvaćaju ih ne samo mlade žene nego gotovo pa i djevojčice. Je li to paradoksalno?
Ovdje želim spomenuti seksizam kao svaki oblik izražavanja (ponašanje, riječ, slika)
koji se temelji na ideji da su neke osobe, najčešće žene, inferiorne zbog svog spola.
Ideal ženskog tijela i ljepote se kroz povijest mijenjao, dok je za muškarce ostao isti, još od doba antičke Grčke. Društvenim mrežama ženama se nameće standard ljepote koji trebaju ispuniti kako bi bile prihvaćene. Mladi ljudi koji nemaju izgrađen identitet, a bombardirani su savršenim životima na društvenim mrežama, krenu često u uspoređivanje. Šminka, odjeća, nokti, držanje tijela su neki od čimbenika na koje žena treba obratiti pozornost. Najčešće su tijela koja nam se pokazuju obrađena, što mladim ženama, pa i djevojčicama daje osjećaj manje vrijednosti čija je posljedica nezadovoljstvo vlastitim tijelom i iskompleksiranost. Upravo se u kulturi usmjerenoj na djevojčice dogodila velika promjena.
U kojem smislu promjena?
Prije ih se učilo da trebaju biti lijepe i uredne u izgledu i pristojne u ponašanju, a danas ih sa lutkicama punih usana i uskog struka (pogledajte razne kolekcije lutaka), ljepotica koje na društvenim mrežama iskaču na sve strane, uči kako trebaju biti seksualno privlačne.
Istraživanja pokazuju da se „objektivizacija“ (ženska tijela su predmet koji služi za zadovoljstvo i ocjenu drugih) i “dehumanizacija“ (tretiranje žene kao objekta) javljaju već kod djevojčica od 11 godina, kada se počinju sramiti svoga tijela i depresivnije su od dječaka. Ta dva pojma kao posljedicu imaju poremećaje prehrane, narušeno mentalno zdravlje, anksioznost i samoozljeđivanje.
I za kraj, odlučuju li se muškarci na psihoterapiju i rad na mentalnom zdravlju?
Moje mišljenje je da muškarci imaju emocionalne teškoće isto kao i žene: stres, nedostatak samopouzdanja, anksioznost, traumatična iskustva i sve ostale životne teškoće zbog kojih ljudi potraže pomoć. Često se odlučuju na „podnošenje“ tih situacija jer se tako osjećaju snažnijima i pod kontrolom. Ili idu u drugi polaritet koji je konzumacija psihoaktivnih stvari, kockanje, igranje igrica.
U zadnjih nekoliko godina primjećujem da se taj trend mijenja i da se muškarci sve više odlučuju za pomoć. U početku izbjegavaju priče o odnosima, emocijama i strahovima, više govore o temama koje su im poznate. U radu sa grupama koje vodim u Splitu također primjećujem trend da se sve više muškaraca uključuje u grupe podrške. Znamo koliko je mentalno zdravlje važno, i čini mi se da idemo u smjeru da i muškarcima i ženama rad na emocionalnom i mentalnom zdravlju postaje dio njihove svakodnevnice.
Razgovarala Ivona Ćirak
