‘Kad ćuko zavija dolaze Turci, kuburu napuni, sabju izvuci!, mudro su podučavali preci mlađe naraštaje kako preduhitriti opasnost, te se spremiti za ljuti boj ili dati petama vjetra. Ono što danas detektiraju sofisticirani radari i specijalni dronovi, nekada su bez komplikacija odrađivali psi, živina i kokošice po kapunjerama. Lajanje, meketanje i kokodakanje, upozoravalo je ukućane na dušmane i bilo prvi pouzdani alarm za nastupajuću ugrozu.
Za uzbunjivanje su bili zaduženi i bukači slabijih živaca. Labilni nervni sistem bio je osjetljiviji na moguće opasnosti, te je lokalno stanovništvo sumještane s ‘golubima u glavi’, posebno uvažavalo u opasnim vremenima. U sigurnijim danima isti su smatrani redikulima, te izvrgnuti poruzi. Tek kada bi zaprijetile nevolje počeli bi se respektirati. –Eno je Ivku Lunju opet uvatila trenta-una! Od zore aralauče, odliga sve do Bokova! uplašeno bi komunicirale susjede špiteći kroz grilje. –Uvik je uvati vako prid bombardovanje! Bižmo put Mlinica dok je na vrime!
U strahu od bombi kojima su ih častili saveznici kobne 1944. godine, Makarani su spašavali bekine, povremeno i zahvaljujući nervnim-alarmima Ivke Lunje.
Ivka je reputaciju uzbunjivača ipak ugrozila jednom od svojih brojnih infišacija. Bila je opsesivno čista. U danima potpunog zamračenja i redarstvenog sata, sjetila se pred samo bombardiranje razastri friško oprane lancune na obližnjoj ledini. Bjelina posteljine bila je inspirativna za pilota RAF-a, pa je grad darovao bombom. Srećom nije bilo puno štete osim jedne sorene staje i devastiranih Ivkinih lancuna. Bog je dao da robu nije prostrla na Velikom mulu!
Antica, Ivkina ‘alarm-nasljednica’, svoj afinitet otkrila je trusne 1962. godine, predviđajući nadolazeće potrese. Premda to nikad nije uspjelo ni eminetnim seizmolozima, Makarani su Antici vjerovali na riječ. -Svitu! Javilo da će sad trešnja velikaaa..! Kupite šta morete, bižte di morete!, raskrivila se s ponistre. Prošla je tek godina dana od kobnog potresa i ljudi su još uvijek predali kad bi im se razbio pijat u kužini, a kako ne bi na ‘pouzdanu’ najavu Antice, amaterke-seizmologinje. Cijela se kala u hipu evakuirala bježeći glavom bez obzira. Trčali bi barem do Promajne da nekto nije zapitao. –A ko joj je javio da će trešnja? Osim što je dobila po gubici od susjeda, do kraja su joj života iza leđa pjevali –Tre-tre-trese se ko u Anticu dirne se!
U vrijeme SFRJ imalo se na umu da neprijatelj nikad ne spava. Zato je za moguću nesreću većih razmjera ili agresiju valjalo biti spreman. Velika generalna proba za mogući napad neprijateljskih snaga odigrala se krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Na adrese muških punoljetnika podijeljeni su listići s kojih se moglo pročitati, kako kreće velika akcija ‘Ništa nas ne smije iznenaditi’-NNNI 78. Operacija je bila podijeljena u više etapa tijekom slijedeća dva mjeseca. Krešendo sa simulacijom totalnog atomskog napada imao se dogoditi u listopadu. Kada točno bila je tajna, jer nije neprijatelj gost pa će ti se najavit za vižite.
Greškom ili ne obavijest je stigla i u Dom staraca. U Župni ured poziv svakako nije zalutao slučajno. Uostalom ni župnik ni kapelan nisu bili za bacit. Kapelan je izgledao kao solidna verzija partizanskog komesara, a župnik idealan za logistiku. Akcija je padala u 10.-ti mjesec, pa se listopadska pobožnost zbog opravdanog izostanka oltarskog kadra odvijala manje svečano nego inače.
Vladalo je veliko uzbuđenje. Očekivao se zvuk sirene. U međuvremenu se treniralo umijeće prve pomoći. Zato se trebalo imati spremne ranjenike, a takvih je trenutno bilo teško naći. Kao za pegulu tih se dana nitko nije poskliznuo niz kongule na Kačiću i slomio barem kuk, kao atraktivnu povredu za vježbu imobilizacije. No, zato je tu bila Bazana sa štićenicima idealnima za pružanje prve pomoći! Kad su sirene zasvirale, evakuacija je polučila visoke rezultate. Pri spašavanju djece iz vrtića Marica Srzić, dvije su tete afanale. Akcija u Bazani završila je prevrtanjem s portantina više štićenika. U pogonu punionice novog bezalkoholnog napitka Mirinda, veća je količina proizvoda natopila zemlju po Dugišu, jer je djelatnica u panici spašavanja zaboravila zatvoriti kanelu. No, bilo je i pravih uspjeha. Sirene su bile skuže jarčinama za brzu evakuaciju na Vepriku, gdje su ih spremne čekale ljubavnice. U dogledno vrijeme rodilo se više mulaca nego devet mjeseci poslije Poklada, a sve zahvaljujući NNNI-78.
Za Domovinskog rata nije trebalo simulirati paniku. I previše se jada zbilo da se strah ne bi uselio u pučanstvo. Civilna je zaštita procijenila koje bi zgrade bile povoljne za skloništa kontra četničkih bombi koje srećom nikad nisu ruvinjale grad. Jedna od lokacija bila je Marina kuća s velikim podrumom ukopanim ispod razine kale. Za čestih uzbuna postalo je to zaklonište za susjedstvo u kojem je prevladavala starčad. Ratni adrenalin izliječio je gerijatriju od svakodnevnih bolećica, pa se više nisu žalili na hemeroide, išijatiku i orjanje kamenaca po regarijama. Šjora Mare je organizirala podrum bolje od ratnog logističkog stožera, te u sklonište dopremila enormne količine okrijepe pripremljene za uplašene starce. U pripremi je uvijek bilo: 10 litara čaja sa zavidnim postotkom ruma, jer ‘bez ruma nema šturma’, tvrdo kuhanih jaja, domaćeg baškotina, pure začinjene uljem, konzervi s šunkom i ostalih delicija s popisa ratnog menija.
–Ne mogu jaje u tvrdo, žuć će mi proradit, žalila se stara Vrlobrka. –Ne smim šunku iz late, alegoričan sam na konzervisano, pravdao se tišikavi šjor Vlado. –Ne bi rado baškotin, mogla mi bi puknit nova dentijera, odbijala je ratne dvopeke kuma Katica. Zaludu, Mare je bila neumoljiva. Nije obadavala ni činjenicu, da su da su deportirani sigurno već nešto prigrizli u svojim domovima. –U ratu nema ne mogu! Triba izist sve šta se nudi. Mora se napunit depožit u štumku, jer se može dogodit da je ovo zadnje šta ćemo u životu okusit, a ako priživimo dobro će doć! Ko zna kad ćemo drugi put imat šta za izist posli bombordovanja!, korila je abonente skloništa -Pari da smo deve pa skupljamo zalihe hrane u grbi za điradu po pustinji, kometirao je umirovljeni nastavnik Branko. Nakon što ga je zapovjednica Mare ubojito pogledala, salio je poslušno u grkljan duplu porciju Argo-juhe upravo skuhane na špiritjeti. Jer bio je rat i moralo se -Tiba se vladat kako donose ratne prilike i okupatorski zulum!, izbacila je parolu šjora Mare.
Od vojne spize jedna je žrtva deboto platila glavom. Pri gucanju sedmog tvrdo kuhanog jaja, koje je zapovjednica staroj Vrlobrki na silu burtvala u pešnje, jadnica je zabilila očima i pala nauznak, zapriječivši izlaz iz skloništa. Takva je situacija tražila žurnu intervenciju, pa su je prebacili do Hitne pomoći gdje je ustanovljena dijagnoza izlijevanja žući iritirane prežderavanjem kokošjeg proizvoda.
Osim što su leva-leva papali, ‘skloništarci’ iz podruma još su i pjevali, igrali na tombulu i konstanto bili na rubu svađe. Glavni je špici-škandal bio podmukli šotokucin šjor Vlade. Bacio bi lukavo ješku skandala, a žrtve bi se odmah uhvatile. Na piku mu je posebno bila gospođa Vera.
Iz Beograda je stigla 1949. i bila jedna od brojnih nevjesta s Makarske rivijere koje nisu rođene na potezu od Vruje do Zaostroga. Poplašile su je glasine o neugodnim noćnim posjetima na vrata ‘trofaznih’, makar je u gradu nitko nije krivo pogledao. Imala je i sreću da joj je ime bilo neutralno, pa ga nije trebalo mijenjati iz Paraskeva u Domina, kako je to učinila njena sestra od tetke udana u Karlobag.
Nitko nije znao što je Vera vukla u svojoj velikoj torbi s kojom bi se pojavila u skloništu. Svoj je bogati miraz donesen iz rodnog Beograda prilagodila političkom trenutku, što je značilo da ga je pretopila u jednoj splitskoj zlatariji. Tako su se medaljon s likom svetog Save, narukvica s urezanim natpisom ‘Samo sloga Srbina spašava’ i duzina zlatnih igala s likovima Karađorđevića, pretvorili u neutralne zlatne pločice. Sav ostali prostor torbe zauzimala je hrpa papira: dokumentacija predratne Seljačke stranke, muževljeve pohvalnice za uzorno činovničko služenje u NDH, svezak ‘Spremnosti’ i pravi raritet; povelja s potpisom viđenijih građana koji su pozdravili osnivanje nove države 10.travnja 1941. Uz još poneku delikatnu fotografiju, točnije svjetlopis, Marija je u rukama imala memorabilije koje bi je u novim uvjetima mogli škapulati. Bar je tako mislila, premda je nitko nije obadavao.
No šjor Vlade nije propuštao priliku da je impicaje. -Da je sad bokun onog lipog sprskoga kačkavalj-sira!, počeo je stari skandejun –Šjora Vera , bi li mogli zvat vašu rodbinu? Ja bi naručio jedno tri kile, ali da je pravi! Vera je u sebi sočno opsovala -Marš bre đukelo stara!, a na glas trendovskim korienskim novogovorom, naučenim u par mjeseci, rekla. -Ispričavam se gospodine Vlado, ali s tim dielom obitelji ne općim ni dopisnim ni brzoglasnim putem, već dulje vrieme! -Grijota radi kačkavalja!, imputa joj je stari intrigun cereći se u bradu.
Kad bi sirene označile kraj uzbune stara partizanka Stane stala bi redovito u stavu mirno i brojala dok ne prođe minuta. –Nije ovo minut šutnje za druga Tita, nego kraj uzbune!, potezala bi je kćer za rukav. Nije se dala. –Znam ja! Nisam rebambila kako mislite! Ovo maršalu dajem počast šta je providio s onoga svita da nas dušmani nacisti danas ne bomabarduju! I tako su završavale zračne uzbune u skloništu šjore Mare.
Je li bilo neumjesno o teškoj temi kao što su uzbune i sirene, pisati u ovako ‘ala manito’ izričaju. Nije! I najdramatičnije situacije Makarani su znali privoltat u kakvu fjabu. To je isto kao kad te na nečijem sprovodu uhvati zarazan smijeh, uporniji od zujeće ose. Samo da nas ta osa ne ubode. Prognoze su turobne i ništa od dišepreacije. Dabogda da nam do daljnjega sirene svirale samo za fešte! Možda nam ipak jedna dobro usklađena akcija ‘Ništa nas ne smije iznenaditi’, ne bi bila na odmet…
Piše Marino Srzić/foto: privatni album
