Ponedjeljak, 29 travnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Priče iz predizbornih vremena

KAMARIN MARINA SRZIĆA Priče iz predizbornih vremena

Već više od trećine stoljeća glasamo na višestranačkim izborima, a još uvijek se čini kao da je po prvi put. I dalje smo usfulminani, puni strasti i dišpeta, skloni skandalima i afanima.

Krenuo je još jedan izborni đir. Vatra na demokratskom kominu je zaplamcala, izborni bronzin se do vrha napunio strankama, a parlamentarni brujet je zagogoljao. I to baš brujet, a ne pura. Da je pura ne bi bilo ni po muke. Valjalo bi samo žvelto vrtjeti kuhačom i čekati da se skuha. Brujet je zahebana spiza. Sadržaj teče ne smiješ miješati već samo povremeno protresti. Ako protreseš premalo, brujet bi mogao zagorjeti. Ako treseš prečesto, delikatna riba bi se mogla raspasti.

Grdobina, škarpina, batofina, ugor, pauk i ostali žrtvovani stanovnici morskih dubina, ćudljiva su roba i nikad ne znaš kako će u bronzinu djelovati jedno na drugo. Hoće li masni ugor narušiti delikatnost osjetljive škarpine? Hoće li pauk ruvinjat preplašenu batofinicu? Hoće li se cijela morska kumpanija poplašiti grde grdobine i tako narušiti sklad jela? Do zadnjeg gogolja upitno je kako će brujet ispasti. Sve dok ti se ne nađe na pijatu i ne okusiš ga.

Slično je i s izborima. Dok ne čujemo izborne rezultate, ne znamo što ćemo kusati slijedeće četiri godine. No, onda je gotovo. Kakav smo brujet skuhali, takav ćemo i kusat. Od izborne spize može nam se u narednom periodu od muke rutavat, a može nam, i nekim čudom, na štumak pasti baš kako treba.

Autor redaka ima privatno mišljenje tko bi u izbornom brujetu mogao biti koja riba. Tko se krije iza otrovnog pauka koji dok ne ubode nema mira. Tko ima karakter grdobine što koristi moćni izgled za sačuvati mjesto šefa u demokratskom bronzinu. Tko je najsličniji solidnoj škarpini s boljkom brzog kvarenja. Tko dijeli sudbinu debulane batofine koja ne može ni na pijat bez potpore drugih, a tko je preslika masno potkoženog ugora što se deblja tuđim trudima.

No, Kamarin stoji čvrsto na temeljima pluralizma, pa nećemo stavljati znak jednakosti između vrsta morskog bestijarija i demokratskih stranaka. Bilo bi to nepristojno nametanje mišljenja. Čitatelji su dovoljno berekinasti i poučeni iskustvom da riješe zagonetku vlastitim možđanima. Toliko o usporedbi brujeta i izbora, koja priznati ćete i nije tako blekasta. Sada bacimo malo pogled unatrag, na neke davne izbore, te obećanja i potkupljivanja koja su neodvojiv dio izborne priče.

Izborne fjabe iz socijalističke ere su rijetke. Višestranačje se silom ugasilo, te nije bilo potrebe za kampanjama. Za koga god da si glasao, za Iku ili Niku, ishod je bio uvijek jednak. I Iko i Niko pripadali su jednoj i jedinoj Partiji, pa su se stražnji dijelovi kičme, što bi bio pristojan-anatomski naziv za dio tijela koji narod naziva guzicom, izmjenjivali u foteljama. Sve je štimalo.

Jedina burna situacija događa se u poraću kada oko izbora za narodne zastupnike Raosa s jedne, a Parmaća s druge strane, nastupa žestoka borba za glasove. Raosa podržava Komitet, a Parmać se, prinudno demobilizirani kontraadmiral, pojavljuje kao nezavisni kandidat, što je za tadašnji politički ustroj ravno čudu. U ovom slučaju borba nije samo metafora nego i činjenica.

Jedan Vrgorčanin biva ranjen lovačkom puškom, po konobama izbijaju tuče, kupravende se grčko-rimskim stilom hrvaju na pijaci, ‘intervenišu’ drugovi iz Narodne milicije. Parmaćevi glasači pjevaju i prigodno sklepane stihove: ‘Od Raosa nam neće ostat ni tvrda stina, a od Parmaća će bit pune grane mandarina’, aludirajući pri tom na kandidatovo zauzimanje oko melioracije doline Neretve.

Izbornih skupova s transparentima i zaklinjanjima vjernosti voljenom drugu ipak ne manjka. Na jednom od takvih događanja, pošten i dobar, no prilično plitak prvoborac poručuje -Drugovi i drugarice! Čim izaberemo narodnu vlast zadatak nam je pod kitno proširit staro grobje za našu omladinu! Nevješto sročeno, gotovo crno-humorno izborno obećanje, usudila se komentirati jedino ideološki neopterećena drugarica Domitilja Pletikosić koja je kristalnim sopranom iz publike zaorjala -Budalašu širi ti Bazanu za naš starežinu da imamo di krepat, a ne širi grobje za pokapat mlade!

O ideološkim prijeporima u to doba nitko nije javno progovarao. Da i je, bilo bi svejedno. Ideologija je bila postojanija od trajne ondulacije iz salona popularne makarske frizerke Anite.Zagrebimo još dalje u prošlost. Posebno žestoke borbe popraćene razbijenim glavama i rumbavanjem konoba simpatizera suprotne strane, odvijaju se na makarskom izbornom terenu u godinama pripetavanja za vlast narodnjaka i tolomaša. Kupovanje glasova u punom je zamahu.

Najlakše je bilo manipulirati sa slabostojećim glasačima. Najjeftinije ih je bilo potkupiti, a glas je vrijedio jednako kao i kod onih koji traže veće uloge. Izvjestitelj s lica mjesta za vrijeme jednih od izbora, izruguje se utabanoj praksi nelojalne agitacije: ‘Opet isto u izborima za Makarsko-primorsku općinu. Glasovanje traje i po par dana, te se masa svijeta slije na gradski predio Žbare. Tu i narodnjaci i tolomaši harangiraju po svome. Hrane sirotinju manistrom i mesom, ne bi li im dali glas. Gladnim glasačima dobro dođe da sve traje što dulje. Jedna je mudra starina čuvši kako zvoni Zdravomarija, povela molitvu: -Ajmo braćo izmoliti Gospu, da izbori duraju još koji dan!’

Iz stranačkih izbora u eri Kraljevine Jugoslavije baštini se najveći broj fjaba vezanih za glasačku volju naroda. Posebno je popularna priča poznata poznavateljima neslužbene povijesti grada u kojoj glavnu ulogu imaju postole. Bolje cipele tada slove kao prilično nedostižan proizvod gradskoj sirotinji. Zato je siromašnim glasačima nova obuća sasvim zadovoljavajući ulog za glas. Kandidat bi potencijalnom glasaču prije izbora darovao samo jednu desnu ili lijevu cipelu, a ako bi ishod bio uspješan, siroti bi glasač dobio i ostatak para. Kako jedna postola ne vrijedi bez druge, potkupljeni su bili motivirani agitirati za svog darovatelja. Promidžba bi išla uspješno, a nova obuća sve izglednija. Ovaj je izborni trik i opjevan u jeku borbe Silvestra Matulovića za mjesto načelnika: ‘Da ne bi šjor Šilve i njegovih izbora, ostali bi bez šjolanih postola!’

Starog je Klemu poslije Drugog rata jedan drug iz glasačke komisije uhvatio u đir. -Eto Kleme u novoj državi si od Crvenog krsta dobio nove postole i sad više ne tribaš prodavat glas za obuću! Kleme je zastao, pa berekinasto odgovorio -Kad san od Matulovića dobio livu postolu i kad je dobio izbore posla mi je desnu, ali ja na to nisan prista! -Kako? Zašto?, iznenadio se zafrkant. -Eto tako! Reka san mu vako: -Dajte vi meni i drugu livu! Ja za desno nisan, nego sam uvik za livu naprednu badnu! Tako mi je da i drugu livu! -Pa kako si oda u dvi live? -Bilo je teško, ali san izdrža! Sve za livicu i internacionalu! Ja san oda mučenički i cotajući livo, sve dok nisan dobio od vas nove postole. A vi ste sve to vrime odali i livo i desno! Sad ti vidi ko je da više za napredne live ideje. Miritan prvoboračku penziju! Mirovinu nije dobio, ali nove postole je dobivao do kraja života.

Danas bi se teško moglo naći nekog tako ‘nekarakternog’ tko bi glas dao za postole, no ‘karakternih’ koji ti to učinili za sitne uloge u vidu proširenja štekata, namještenja i lokacijske dozvole, ima solidan broj.

Glasovi su se još kupovali i za vreću riže, kantu masti, koke nesilice, metrima drva za ogrjev. Cijelo je jedno podbiokovsko selo dugo uživalo u benefitima izborne godine u obliku triju krava s vimenima punih mlijeka. Kandidat potkupljivač se dobro iskesao, ali mu se i isplatilo. Domaćini svih kuća ubacili su kuglicu u izbornu žaru s istaknutim imenom njegove stranke.

Iz zabilježenih sjećanja starih glasača koji više ne mogu niti glasovati koje ćete im cvijeće položiti na grob, izdvajamo još poneki inventivan primjer ‘podmazivanja’ da glas u izbornom bronzinu ne bi zagorio…

Jedan od visoko pozicioniranih kandidata na listi stranke, garantirao je gradskim postolarima materijal iz Rančićeve kožarije za mjesec dana posla kada je riječ od jednom glasu. Neplaćanje fita za lokal u periodu od tri mjeseca ako se radi o 5 glasova, te kompletnu obnovu alata ako bi potkupljeni uspio sakupiti 20 glasova iz kruga šire rodbine. Nakon ove podmazivačke akcije postolarski obrt je doživio renesansu.

Tri kandidata vezana strukom za medicinu nudili su besplatne preglede i intervencije pri liječenju gnojnih čireva, naboja i crijevnih kolika.

U pikantnim ćakulama starijih, spominjao se i posebno uspješan darovni ulog jednog kandidata. Diskretno darivanje uslugama djelatnica ‘trpećeg obrta’, tada službenog imena za trudbenice legalizirane prostitucije. Grupa makarskih jarčina, potencijalnih glasača, imala je još jedan uvjet. Opskrbu prezervativima inozemne proizvodnje sigurnijim i ugodnijim za uporabu od onih koji su se mogli nabaviti u domaćoj apoteci. Kako postotak razvratnika u ukupnom broju glasačkog tijela nije bio zanemariv, akcija je polučila odlične rezultate. Nakon izvjesnog vremena ‘goldun-glasači’ su ipak požalili na izboru kandidata. Higijenske gumice pokazale su se neučinkovitima, te je znatan broj izašlih na glasanje motiviranih naizgled primamljivom nagradom, pagalo od veneričnih bolesti.

-En ti jarca! Dobro san se infeta! Samo da mi žena ne dozna!, požalio se jedan erotomanski glasač prijatelju -Triba san glasat za onoga šta je dilio likarije, a ne za ovoga šta je dariva goldunima! -Je, ali da si glasa za njega onda ti ne bi triba likar, jer i ne bi iša u kurbe!, logično je zaključio prijatelj. -Dobro kažeš!, odgovorio je infetani -Njemu fotelja, a meni za jedan časak radosti, ijadu dana žalosti!, zapjevao je snuždeno šoto-voće, refren popularnog šlagera.

I što bi na koncu ovog ‘ala manito’ povijesnog izleta u davne izborne godine pratitelj Kamarina mogao zaključiti? Da mu trebaju nove postole? Da ne bi bilo loše da izborna trka dura bar malo duže ne bi li na račun sletio još koji eurić-sokolić kao solidarna motivacija države? Ili ste se inspirirani zadnjom fjabom složili s teorijom kako najstarije zanimanje nije ‘trpeći obrt’, nego politika?

U svakom slučaju ne treba se prepustiti beznađu. U onom brujetu s početka priče, ipak se možda kuha i neka poštena ribica od koje nam neće zapeti drača u grlu! Samo kad bi još znali je li to pauk, grdobina, batofina, škarpina ili ugor?
Piše Marino Srzić/ foto privatni album

- Oglas -