Zahuktala se priča o Peškeri. Bačićevo ministarstvo za Slobodnu Dalmaciju poručilo je kako gradnja na Peškeri jednako kršenje ugovora o darovanju zemlje. HDZ je obećao kako Peškera neće proći i obećanje je ispunjeno. Ako se bude gradio ijedan od paviljona, država se može pozvati na klauzulu ugovora i Makaranima uzeti Peškeru.
Po urbanističkom planu uređenja koji nije ništa doli konstatiranje stanja na terenu (a stanje je bilo otužno) gradnje – nema. Sportsko-rekreacijska namjena godinama se svodila tek na prodaju rekvizita za plažu, maski za ronjenje i plastičnih papuča za more, ali trgovački centar u zoni posve drugačije namjene nije bio problem ni Bačićevog ni ijednog drugog ministarstva. Problem je nastao u predizbornoj godini.
Isti dan kad je splitski dnevnik tobože ekskluzivno objavio ono što je Jure Brkan već najavio sa saborske govornice oglasio se i gradonačelnik Zoran Paunović. On je, angažiravši arhitektice, pokušao objasniti građanima zašto se ne trebaju strašiti izgradnje urbanog parka na Peškeri. Od 80 do 90 posto površine bit će, kako ističu, zelene boje.
Ali Paunović nije ni rječju spomenuo ugovor, odnosno, kako Bačićevo ministarstvo tvrdi, moguće kršenje ugovora, niti je rekao kako je moguće da im je to prošlo ispod radara. Kao da baš sve teče po planu. A jedino što teče po planu je vrijeme. Vrijeme kaže kako je prošla godina i pol od predstavljanja pobjedničkog rješenja za Peškeru, a narodu se i dalje prikazuju tek simulacije.
Treba li biti posebno pronicljiv za zaključiti kako je priča o urbanom parku tako lijepo došla i jednima i drugima? Zapravo i ne baš, jer je očito kako će se trenutnom situacijom pokušati okoristiti i HDZ i SDP. HDZ jer će kroz zaustavljanje gradnje na Peškeri, pozivanjem na ugovor, podignuti zastavu boraca za parkove i odlučnih protivnika gradnje. Brkan se opekao s Platnom, misleći da može kontra volje naroda, pa se sad poziva upravo na volju naroda. I na svoje bolno iskustvo.
Zašto ne bi iskustvo s Platnom iskoristio za Peškeru? Koja kod dijela javnosti izaziva svakojake komentare, među kojima i podosta onih kako ne podržavaju nikakvu gradnju na plaži. Ni luk jeo, ni luk mirisao, no Brkan i HDZ bi, bar tako računaju, mogli profitirati od priče o borbi za zelenu Peškeru. Ako ministarstvo zaista sruši projekt, u kampanji će se makarski HDZ lijepo moći okititi zaslugama.
Ako se netko još pita kakve koristi imaju Paunović i njegov SDP, odgovor je jednostavan. Bližimo se drugom kvartalu predizborne godine u kojoj bi se konačno trebala pokrenuti procedura ishođenja dozvola, ali kako vidimo, ništa se ne događa. Parking se – sve i da nema prijetnje od HDZ-ovog rušenja projekta – ne može graditi ako se ne izgradi propisna pristupna cesta. A svi znamo kakva je pristupna cesta trenutno i svi znamo kako je ljeti riskantno voziti pored rijeke turista; nema druge trake, nema ni nogostupa. Ne vidimo ni da se radi na otkupu zemljišta. A ako pak nema tih uvjeta, nema ni građevinske dozvole.
O načinu financiranja ovako skupog projekta koji će morati dobrim dijelom pasti na pleća gradskog proračuna da ni ne govorimo.
Tako da Paunoviću HDZ-ova prijetnja dođe kao naručena. Ne uspije li ove godine započeti s građevinskim radovima, svima onima kojima je obećao urbani park i svim građanima koji znaju da arhitektonski natječaj nije bio besplatan, neće li imati pravo reći: Nije do nas! Osim toga, iako su mogli i trebali znati za detalje ugovora, prstom će, vični u toj navici, uprijeti u oporbu s porukom: Oni su nas sabotirali! Zar ćete za njih glasati?!
Cijela situacija bila bi šaljiva, da nije tužna – HDZ čini Paunoviću uslugu jer ovom vrijeme nesumnjivo curi.
A građani, što oni imaju?
Prvo, u tom slučaju imaju još jedan u nizu obećani i neispunjeni projekt. Naime, Peškera je kao urbani park obećana u kampanji i Paunović ju je u više navrata isticao kao najprioritetniji projekt. Koliko god pojedinci tvrdili kako ju treba ostaviti kakva je trenutno, činjenica je da bi to bio gubitak za grad. Urbani park ne znači poništavanje zelenila niti beton nužno znači betonizaciju, za što imamo primjer hotela Maestral koji je u sirovom betonu, na samoj plaži, zaštićen kao kulturno dobro upravo zbog svoje arhitektonske vrijednosti.
Upitne su i tvrdnje da se obala devastira gradnjom, jer kao suprotni primjer imamo hotel Dalmaciju, hotel Jadran, krvavičko lječilište, spomenuti Maestral…Čitav niz čak vrlo voluminoznih objekata uklopio se u prirodno okruženje i dao mu novu vrijednost.
Osim toga, ostavljanje Peškere kakva je trenutno ne znači garancija da će takva i ostati. Ostane li Peškera u ovakvom “prijelaznom” obliku, jednog dana mogu se ponovno naseliti limeni kiosci i koješta. Uostalom, vidjeli smo do sada u toliko navrata da vladajući ne mare puno za puls javnosti.
Iako je teško u ovom trenutku povjerovati da bi takav scenarij prošao ijednoj vlasti nakon što je Peškera očišćena, s druge je strane neupitno da glavnoj gradskoj plaži trebaju ugostiteljski i turistički sadržaji i da bi ih se moglo vratiti pod krinkom nužne turističke ponude. Oni koji sumnjaju u to neka pogledaju turističku statistiku, posebno u srcu sezone. U tom smislu neusporedivo je bolje da Peškera bude urbanistički i arhitektonski promišljena od strane struke negoli da opet dobijemo improvizirani vašar.
Drugo, mogu dobiti razočaranje u instituciju arhitektonskog natječaja ukoliko cijela priča, nakon što je postupak masno plaćen, padne u vodu. Arhitektonski natječaj je vrijednost koju ne može argumentirano osporiti nikakav samozvani stručnjak, iako ima i mane. Nije jeftin, dugo traje i ovisi o volji, sposobnosti i financijskim mogućnostima provoditelja (u ovom slučaju Grada). Ako priča završi poput Buroline koja kupi prašinu u ladici, politika će sutra moći olako poručiti kako ovakvi natječaji ne donose ništa dobro. U slučaju da politika autonomno, nasumično i parcijalno odlučuje o većim urbanističkim cjelinama, što možemo dobiti na Peškeri?
Treće, turisti koji dolaze u grad ne gledaju na prostor tako sentimentalno kao domicilno stanovništvo. Njih nije puno briga jesu li ta 2,5 hektara nakaradna ili devastirana, bitno im je da na plaži mogu nešto pojesti, kupiti plažne rekvizite ili animirati djecu s dječjim sadržajima kakvi postoje u svim ljetovalištima na obali. To ne znači da treba opravdati stihijsko upravljanje prostorom nego da treba naći način za ponuditi te, ali i neke nove sadržaje. Bez obzira što turizam ne treba uzimati kao jedinu referentnu točku, ukinuti te sadržaje i ne dati ništa u zamjenu nije dobro, i dio građana je toga dobro svjestan.
Četvrto, građani mogu dobiti još jedan status quo, još jednu priču koja lebdi negdje između potrebe za uređenjem i same realizacije. Kako ulagati u vježbalište, igralište ili šetnicu ako računate da bi se za jednu, tri, pet godina mogli rušiti?
U svemu ovome ima samo jedan neoboriv zajednički nazivnik, a to je politika. Politika koja već dugi niz godina u Makarskoj koči bilo kakav značajniji napredak, a za čiju toksičnost i jalovost protulijeka, nažalost, nema. Peškera ima velike šanse postati još jedan školski primjer propasti velikih kapitalnih projekata, a s primicanjem lokalnih izbora šanse su samo veće i veće.
Piše: Ivona Ćirak
