Četvrtak, 22 veljače, 2024
NaslovnicaRIVIJERAGradacMartina Divić, autorica putopisa godine: Istina je da te sredina povuče i...

Martina Divić, autorica putopisa godine: Istina je da te sredina povuče i da je lakše naći opravdanje za komfor nego za akciju

Drveničanka Martina Divić, dobitnica lanjske nagrade za putopis godine, zaintrigirala nas je još prije skoro dvije godine, kao finalistica književne nagrade Prozac, i tad smo s talentiranom autoricom napravili i veliki intervju. Oduševio nas je tada jednostavni i tečni jezik kojim su pisane njezine priče istovremeno pune slika, značenja i emocija koje obiluju lokalnim folklorom. Tada nam je u razgovoru, između ostaloga, Martina otkrila kako je o Drveniku počela pisati tek kad se odmakla te kako će mu se uvijek vraćati. Čini to i u u prvim retcima svoje lani objavljene zbirke putopisnih priča “Ne postoji sutra u Atru” koji je dobio sjajne kritike.

Između ostalih, novinar Ivica Ivanišević otvoreno je napisao kako ga je Martina dobila već prvom rečenicom u knjizi.

“Sjedile smo na balkonu u kupaćim kostimima i kruhom valjale pržena jaja na tanjuru”, sadržaj je rečenice koja se odvija u Gornjoj Vali i koja otkriva lakoću pisanja i zrelost mlade autorice koja još nije navršila tridesetu.

Od trenutka kad je njezina zbirka priča iz Afrike proglašena putopisom godine do danas Martina je bila u raznim nacionalnim medijima, a odmak od četiri mjeseca bio nam je povod za napraviti reviziju i provjeriti na čemu trenutno radi i koja nova mjesta sanja diplomirana pravnica zaposlena u izdavačkoj kući Libricon, inače vlasnica bloga Nisan doma. Putuje s mladićem, Makaraninom Tonijem Vranješom koji je autor fotografija u knjizi.

Knjiga je predstavljena u listopadu, sad kad su se slegli dojmovi, kakve su reakcije?
Jako sam zadovoljna kako je knjiga primljena od publike i kritike. Dobila sam pozitivne recenzije vrhunskih pisaca naše književne scene i zato sam ponosna. U rujnu je na festivalu putnika u Šibeniku proglašena i putopisom godine jednoglasnom odlukom žirija što je još jedna potvrda da ostvaruje svoju svrhu. A najviše me vesele ljudi koji osobno pohvale knjigu i kažu da su je pročitali u dahu. Svjesna sam da jako malo vremena pronalazimo za čitanje i za mene je veliki uspjeh što sam zadržala njihovu pažnju do zadnje stranice.

Gdje si sve imala promociju?
Za sada sam bila u Drveniku, Makarskoj, u Zagrebu u Hoću knjigu i Centru za kulturu Trešnjevka, u Zaboku i Velikoj Gorici. 2023. godina će biti puno aktivnija čini mi se. U veljači već imam dogovoreno nekoliko promocija; u Zaprešiću, u Pučkom učilištu Velika Gorica i u Zadru. Sada dogovaram i sudjelovanje na bjelovarskom kulturnom ljetu, a u pregovorima sam s još nekim gradovima u Slavoniji. U svakom slučaju, bit će kretanja i druženja.

Gdje si sad trenutno i na čemu radiš? Kuha li se nešto?
Fizički u Zagrebu, a u mislima sam svugdje. Pišem o puno različitih tema i lokacija pa se stalno prebacujem s jednog mjesta u drugo. Imam na pameti dva projekta što se tiče pisanja za ovu godinu, a jedan od njih je sigurno zbirka kratkih priča iz Srednje i Južne Amerike. Ali polako, godina je tek počela.

Sanjaš li neke nove destinacije i putovanja? 
Baš sam nedavno rekla Toniju da sam se zaželjela nekog duljeg putovanja. Fali mi učenje novog jezika, uzbuđenje pripreme za put i upoznavanje novih ljudi i kultura. Posao i obaveze za sada ipak postavljaju granice našim idejama, ali sigurna sam da ćemo pronaći način da sve izbalansiramo.
Zadnje putovanje smo birali i po cijeni avionskih karata jer situacija ove godine nije bila baš bajna, tako da ne mogu izdvojiti neku konkretnu lokaciju na koju planiramo ići. Previše je faktora u igri pa ćemo i želje morati prilagoditi.

Tvoje priče i tvoja knjiga također imaju snažno uporište u domu, Drveniku, Makarskoj rivijeri…Koliko ti korijeni i osjećaj pripadnosti daju zdravu čvrstinu i slobodu u svim tim procesima (putovanjima, pisanju, istraživanju…)?
Razdoblje djetinjstva obilježi čitav naš život. Svaka priča koja dolazi kasnije, gradi se na tim temeljima. Bilo da se radi o životnoj ili onoj na papiru. Tako je barem u mom slučaju. Nosim taj krajolik i te ljude sa sobom i promatram svijet kroz tu prizmu, povlačim paralele, primjećujem sličnosti i razlike. Kroz pisanje često dolazim do spoznaja do kojih bih teško došla da ih nisam pretočila u riječi. Dogodi mi se da napišem rečenice koje me iznenade i stvore mi nelagodu. Ponekad pomislim kako možda ipak ne bi trebale biti objavljene, ali onda s druge strane, to je kao da negirate život. Korijeni mi daju osjećaj pripadnosti, ali sa sobom povremeno nose teret tradicije zajednice u kojoj sam odrastala. Kroz svoje
tekstove nastojim si olakšati taj teret.

Kako mama danas reagira? Naime, zbirku priča započinješ otkrivanjem plana roditeljima i maminom reakcijom na izloženi plan. Čitateljima na znanje, mamu baš nisi uvjerila argumentima.
Mama danas uživa u pričama koje dijelim, ali isto me uvijek upozorava na oprez. I često mi zna reći, ne moraš tako daleko putovati da bi pisala. I tu se slažemo. Mama je uvijek mama i njezinu emociju ne može promijeniti ni odrastanje djeteta, ni navika. Moja baka još uvijek čeka na balkonu dok se sva auta ne parkiraju ispred kuće prije nego ode spavati. To je tako.

Jesmo li mi generalno, pri čemu primarno mislim na Dalmaciju, teški kad se radi o našim komfor zonama i ritualima o kojima smo ovisni? I posluša li te katkad netko pa se odvaži izaći iz te zone “ne bih ja nikad mogao/la”?
Ne volim generalizirati jer mislim da je svaka osoba individua za sebe. Ali istina je da te sredina povuče i da je lakše naći opravdanje za komfor nego za akciju. Kad bi sutra pola ljudi koji piju kavu na rivi prestalo piti tamo kavu, sigurna sam da bi se i ona druga polovica zamislila. Stvar je samo u kojem nas smjeru društvo gura i želimo li biti dio tog društva. Ja ne mislim da me ljudi trebaju poslušati i smatram da svatko pronalazi zadovoljstvo u različitim stvarima. Sigurna sam da puno mojih prijateljica ne bi pronašlo užitak koji sam ja pronašla u načinu na koji sam putovala i to je potpuno opravdano. Ali ako nisi zadovoljan s onim što trenutno živiš, tada se treba odvažiti. Ne mislim na putovanje, nego na bilo što novo i drugačije.

Ivona Ćirak/foto privatni album

- Oglas -