Očekivali smo veliko i dobili smo veliko. Čini se veliko ništa. Je li baš tako ili nije tek ćemo vidjeti, no većina puka živi u strepnji da je u pravu. Treba pričekati. Drugo i ne možemo.
Ovih je dana ‘kapo di makinja’ objavio u ime vlade mjere za ublažavanje krize koja je zakucala na vrata svakodnevnice. Ne samo da je zakucala nego se poput neželjenog gosta već udobno smjestila u sve dijelove naših domova, posebice u kužine, špajze, frižidere… U vižite šjora Kriza nema običaja ništa donijeti za poklon. Pogubno je velikog apetita i iza nje ostaju prazne pjatance.
I što nam je sad činiti? Stvari stoje ovako… Za demoštrancjune smo lijeni i komodni, za politički aktivizam nemamo živaca ni ideala, za pasivne prosvjednike mislimo kako su redikuli koji nemaju drugoga posla nego dežurati po kantunima i vikati parole. Što nam onda još preostaje ne bi li se škapulali od pošasti krešimenata i ostalih najavljenih dežgracija? Kao rješenje se nameće ona stara parola –Snađi se druže! Slijedom te životne filozofije, jedan je ‘brižni’ drug u vrijeme velike trešnje 1962. godine, svojoj bračnoj družici uspaničenoj nad sudbinom obitelji kazao –Drugarice u ovim teškim trenucima, svak misli na sebe! Poruka nije baš etična, ali joj je primjena više nego praktična.
U ‘hebenim’ vremenima, kako ih je zvao naš Buzdo, junak makarske komedije iz 18. stoljeća, pučanstvo reagira blago smantano ili berekinasto. Berekinade nije potrebno posebno objašnjavati. Već su vidljive po škancijama butiga.Trgovačko-bankarska branša ima bezgranično maštovit talent, pa smo u strepnji od novih neugodnih mirakula.
U kriznim danima neki će se još zdušnije vratiti vjeri otaca. Prebirati će se krunice i plaćati mise, činiti zavjete i zazivati milosrđe. Tome se ne treba rugati. Molitva je ljekovita. I karijere najvećih ateista pratile su molitve njihovih pobožnih baba. Rezultati su bili plodonosni. Nezanemariv broj uspaničenih zemljaka reagirati će pri vižiti šjore Krize neuobičajeno i ekscentrično. Okrenuti će se onome što smo nekada zvali čaranjima, dilima đavla, štringanjima… Dakle standardnim književnim rečeno; onostranom. Pri tome će spominjati i uroke.
Eto tako je autor redaka, komentirajući usput aktualna ‘hebena vrimena’, došao ‘okolo kole pa na mala vrata’ i do teme današnjeg Kamarina; uroka i ostalih štringastih rabota. Po tom su pitanju stvari nekoć podno Biokova stajale ovako… S urocima je znalo biti komplicirano. Lako je bilo kad bi te netko na kali nabreca. Uvijek si mu mogao odvratiti jednakom mjerom. Ne bi bilo ni velike muke kada bi te ogovarali. Više je bilo na domaćem terenu grijeha nego koštica u šipku, pa si se mogao revanširati bilo kojom optužbom, a da pri tome puno ne faliješ.
Gadno bi bilo kad bi te netko prokleo, ali ne bilo tko. Kad bi ti netko primjerice kazao –Aj k vragu tamo!, ako si ga nehotice prolio bocunom vina iz Brejanske po novom veštitu, za veliku brigu ne bi bilo mjesta. Jer ako te opsuje samo usput, za žuntu, sigurno je riječ o amateru.
Problemi su nastupali s profesionalcima. Takvi ne govore puno. Ne buču i ne kletu na ‘vas itac’. Neki doduše jesu, no onda pripadaju nižoj klasi i pravi ih majstori preziru, kao što vrsni meštar gleda s visoka na sumeštricu.
Detektirati vrsnog urokljivca nije bilo lako. Znali su se po čuvenju, a često i štiringastom rodu iz kojeg su pročerdili. Takva je bila Zela. Puti blijeđe od foja karte, više je nalikovala Svetoj Tekli Prvomučenici nego nasljednici dinastije višćuna.
Kad bi prošla putem sve bi stalo. Kao kad se na filmu zamrzne kadar i glumci ostanu u poziciji pri kojoj su se zatekli. Tek kad bi nestala iza kantuna, sve bi nanovo oživjelo. –Jesi je vidila?, komentirala bi jedna –Pogledala me infišo u oči. Neće na dobro!–Je, triba ti se danas čuvat, ja sam se srićom prikrstila!, pohvalila bi se druga. –A bleke da li ober-bleke!, ljutila se treća -Mene je strišala laktom, pa šta će mi bit? Vi ste nazadne, niste edukane, virujete u šurke babe Jurke!, rugala bi im se sugovornica naprednih načela i nadalje da stvari nisu krenule dramatičnim tijekom. Nije ni uspjela dovršiti rečenicu kad je s ponistre ispod koje su blejale, aterirao veliki bronzin pun brujeta.
Domaćica ga je taman digla s gogolja i stavila hladiti. Za pegulu je krivo prislonila, posuda se zacungala i odletjela preko parapeta. I dok je ona napredna kobno pogođena tečom posred ćiverice, ležala na tlevu u afanu, okupljeni su u glas graknuli –Zela! –Aaaa urekla me!, zajaukala je žrtva, pa dekorirana ugorima, batofinama i šugom iz brujeta, opet izgubila svijest.
Margarita i kćer joj Vinka, odselile su iz Makarske već 1945. Zašto, ne pitajte. Stvar je delikatna. Vinki nikad ne bi palo napamet da joj mater vjeruje u nadnaravne moći da nije jednog dana ušla u njenu kamaru tražeći nešto zametnuto. Od onog što je vidjela prošli su je ježuri. Odmah joj je bilo jasno zbog čega je stara svoju sobu redovito zaključava. Imala je što vidjeti. Na mramornoj ploči antikoga
koma, poredan u preciznom nizu, stajao je čudan inventar.
Najprije je primijetila tri bocunića s tekućinom u kojima su se kisale koščice -Valjda nisu ljudske!, promislila je zgroženo i zastidjela se primisli kad je shvatila da su ptičje.
Tik do boca ugledala je svoju starog lutku-pupu, za koju je mislila da je davno završila u škovacama. To je na tren razveselio, ali samo na tren. Bebina je glava bila obavijena klupkom dlaka; crnih, kafenih bjondo vlasi ljudske kose. S takvom frizurom lutka više nije sličila na igračku. -Ko one vudu-lutke iz filma o King-Kongu, palo joj je napamet. Uz iznakaženu igračku redali su se; osušena gušterica, slike kraljeva, predsjednika i ostalih tiranina s izrezanim očima, snop karata, vreteno, bakrena koguma…
-Gospe moja, s jezom je zavapila Vinka -Pa mater mi je štringa! Pokušala se sabrati. Njena mater? Ona ista koja je pobožno prebirala otajstva slavna.
Koja je postila cijelu korizmu na kruhu i vodi poniznije od pustinjaka. Koja bi čuvši svaku beštimu na kali odvratila s gromkim -Blagoslovljeno Ime Isusovo!, posebice najgrezijem psovaču, milicajcu Stevi. Čak su je i dvi berekinice prevarile prodavši joj falšu relikviju, te je potrošila cijelu godišnju plaću za navodni botun s oprave Gospe od Pompeja. S botuna je kasnije pročitala ‘proizvodnja Jugoplastika-Split’, ali bilo je kasno. Kako takva pobožnica i skupljačica lemozine, pa štringa? Iz mračnih je misli Vinku prenulo otvaranje vrata. Mater je upala zadihana s boršama punih spize brontulajući -Ili ćeš mi plaćat divojku da me prati na pijacu ili se ajde ranit u radničku menzu ili se udaj! Di si?!, zaorjala je ne vidjevši kćer u kužini.
-Di si? Ništa mater ne obadaješ! Ugledala je na vratima svoje kamare i zamukla. Znala je što slijedi –Majko, pa šta je ovo? Da nisam vidila mislila bi da sanjam. Pritvorila si nam kuću u guvno di balaju vištice! A uvik si govorila kako samo pogani viruju u zle oči i uroke. Ne daš mi pročitat horoskop nego istrižeš stranicu prije nego šta mi novina dođe u ruke. Bacila si u peć staru sanjaricu šta je ostala od tete Marijete. Rugala si se susidama kad bi išle gledat u fundač od kave. Velika kršćanica, a u sobi samo šta nema mrtvih!
Stara ju je pustila da se izlaje, pa uzela timun u svoje ruke –Laj ti moja laj, ima di stat! Kad se Vinka konačno primirila, počela je – Vidi vako! Sve šta si rekla je istina. Ja virujem samo u onoga gori na nebu i u svoju pamet. Ajde neću kazat da ti ne priokrenem mudante kad ih šumprešajem i ne prolijem vodu za tobom niza skale. Ali to je iz običaja, da te prati srića. –Onda šta držiš ono u sobi?, prekinula je. –Polako, nastavila je mater –Jeli ti voliš papat frišku teletinu, je li oćeš svaku nedilju slatko? Jel ti naručujem u švercerica najmoderniju robu iz Trsta? Vinka je na svaki od upita potvrdno klimnula. –A šta misliš može li se to pokrit tvojom mižernom plaćom poštanske činovnice? –Pa ne može, zbunjeno je promrmljala. –E pa zato sam afitala kamaru Zeli da prima klijente za gatanje dva puta nediljno kad dođe iz Makarske. Ti u to vrime inače radiš i nisi do danas ništa znala. –Pa di baš njoj?, parilo je Vinku kolpat. –Bolje njoj nego onima iz Geta šta bi se poklapale sa mornarima, odsjekla je. Netko je zakucao –Sad niti riči! Evo je, budi pristojna! S klobukom na glavi i bljeđa od krpe, prizentala se Zela.
Margarita je poslužila kavu i pričepila Vinku pod stolom da ne bi rekla šta ne triba. –Onda ko ti je danas u vižite? Štringunica je važno naglasila -Jedan pop i tajnik Okružnog komiteta. –Lipa kumapnija!, nije mogla izdržati Vinka. –Eto trefilo se. Pop oće da dozovem ružno vrime kad se bude trčala šteafeta, a ovi je drugi naručio veliki povodanj za Tijelovsku procesiju. Ne mogu ja tu ništa. Glas Amerike je javio kako dolaze velike vrućine i anticiklona iz Afrike. Neka manitaši plate, kad viruju u blekarije!, nacerila se Zela lukavo. –Nego evo tebi Margarita fit za ovi misec, izvadila je iz takujina šolde. –Tribala bi to još dat, ali sam odbila za ćaranje na onoj lutki-pupi! U Vinki je zakuhalo –A šta ćarate? –Al ti nije rekla mater? To mi je ona naredila da učinim da se udaš.
Od šesnih mladića uzmem potajice dlaku s kaputa šta im otpadne s glave, pa ih prilipetam na bebu. To je sigurna riceta da ćeš nać kojega
momka! Vinka je bijesno pogledala na mater, a ona se skočila s katrige, čuvši spasonosno zvono. –Evo ili pop ili komitelija!
Zela je obavila svoju seansu, primila još par kijenata i uputila se vaporom za Makarsku. Njih dvije su se gadno pokarale i kao uvijek brzo i pomirile. –Ma ne bi ja virovala u te zvizdarije da me nije nevoja natirala. Dovedi mi zaručnika doma i odma ću dat šup-kartu štringi Zeli! –Oću! obećala je po tko zna koji put. Nije ga nikad dovela.
Tako je bilo sa Zelom, ćaranjima, zlim očima i urocima. Šta je s nama? Je li i nas ovo pogodio neki urok? Nije! Nas su pogodile berekinade velikih igrača. Svaka sila za vrimena! Doduše nije još pravo ni počelo, ali će svakako jedanput i završiti. Dobro su naši stari govorili –Bez ruvinjat se proć ne možemo, ali se škapulat oćemo! U to ime petajte roge šjori Krizi! Pu, pu, pu…
Piše Marino Srzić/foto privatni album
