Vranješ-Mihaljević 18, Pajić-Jurković 14, Pavlović-Čović 14, Paunović-Vela 13, Šimić-Mijačika 13, Talaić-Ive 12, Srzić- Andrijašević 10… Ovakav niz domaćih prezimena s naznačenim dvocifrenim brojevima mogao bi ispuniti cijelu kolumnu. O čemu je riječ? Kućnim brojevima, zemljišnim česticama, rezultatima sportskih nadmetanja, indeksu porasta akcija u poslovanju ortačkih tvrtki? O ničem navedenom. Doduše porast u poslovanju ortaka donekle bi i odgovarao istini. Tako je ‘poslovna aktivnost bračnog dioničkog društva’ Vranješ-Mihaljević, upamćena u povijesti grada po izuzetno uspješnom ‘indeksu porasta’ od famoznih 18! Čega? Pa djece!
Da nam je precima nekako priopćiti kako s kruhom stojimo kako-tako dobro, te da ima i potrebitih, ali da nitko baš od gladi ne umire, bili bi sretni. No, da im je kazati kako nam natalitetna politika ne štima, pa im potomci ne nastavljaju loze s više od jednog do dva nasljednika, sigurno bi se naljutili i kazali -Ma blekovi i vi i vaša nalitetna pulitika! Kuća se ne puni pulitikom, nego pravjenjem dice! I naravno da bi s tako konkretnim savjetom bili u pravu.
Visoki natalitet nažalost je u stopu pratio i visoki mortalitet. Uz danas nezamislivu i monstruoznu životnu filozofiju -Ne triba plakat, sad je u koru anđeoskom i boje mu je nego nama!, majke su ispraćale male tužne kapseliće put kanpa. Utješno ili ne, valjalo je dalje. I živjeti i rađati.
No krenimo mi ipak o današnjoj temi vedrije i škercanije. Autor redaka prisjeća se znatiželje svoje klape iz djetinjstva za tajnu misteriozniju od Sandokanove sposobnosti da s dva poteza sabljom salamaštra cijeli vod ljutih dušmana. A ako ti je nešto ranih 70-ih bilo prioritetnije od Sandokana, onda se radilo o zbilja važnoj stvari.
Nas mulariju iz kale, redom konzervativno odgojenu, počela je opsesivno zanimati tajna nastanka života. Roda koja donosi djecu, te lekcije o tučcima i prašnicima sa satova prirode i društva, prestale su biti vjerodostojne verzije. Stoga smo se obratili dežurnom vijeću staraca koje je stolovao na bančićima i štokrlama pred portunima.
Konzilij sastavljen od eksperata Marije, Đanine i Domitilje, rado se prihvatio educirati o tajni nastanka novog života, a svoju su teoriju ove stručnjakinje prezentirale ovako -Najprije ti materi bude slabo i zadebula, počela bi Đanina -Onda da ne bi afanala od gladi pojide duboki pijat fažola pun do vrva. Od fažola joj odma nateče drob, pa dobije nemile grčeve u štumku! -Onda je ćaća odvede u bolnicu i tamo je babica Bose trja po drobu da joj grčevi prođu!, preuzela bi riječ Domitilja i nastavila -A doktor Pjumin je mrvu zariže i izvuče iz droba maloga ditića! -A ako se rode bliznaci onda prije triba pojist dva duboka pijata fažola!, dometnula bi primjedbu treća ‘specijalistica’ i tako razjasnila do kraja misterij rađanja.
Ova smo objašnjenja jedno vrijeme držali za relevantna, pa je jedan iz kupmanije s nestrpljenjem iščekivao da mu mater nakon ručka s fažolom i suvim rebrima odvedu u bolnicu. No, od toga ništa. Kako prinove u obitelji nisu izazivali ni ostali grah-uradci poput pašte-fažola i fažola na salatu, teoriju o fažolu kao ključnom sredstvu u poticanju nataliteta ubrzo smo odbacili. Istinu smo doznali usput i spontano, kako su to već doznavali i naraštaji prije nas. No, kad smo već kod fažola, evo jedne prigodne štorijice gdje spomenuta mahunaraka ne igra ključnu ulogu, ali je znakovita. Dakle…
Anđelka je s đelozijom gledala kako prijateljice njene kćeri Jadranke pupaju i pretvaraju se u mlade žene. Njenoj bi se Jadri netko neupućenobraćao sa –Vidi lipe curice! U koji razred iđeš dušo?, a cura je bila stopro pred maturu.
Zaludu su bili svi dekoti koja je Anđelka naručivala iz inozemstva ne bi li joj mala dobila koji centimetar više u ženskim atributima. Ništa! Suva ko drača i ravna ko daska, čekala je punoljetnost za par mjeseci.
Anđelka je posegnula i za alternativnim metodama, pa je Jadru poslala s babom lipo do Zenice, gdje je ordinirala izvjesna Ifeta, navodno uspješna u rješavanju takvih slučajeva. Uz sve popijene čajeve, praške i gatanja, Jadre nije avancirala ni centimetra.
Baba Mile se okrenula kršćanskim metoda. Polijegala je redovito unuku na Bijankovićev grob i kadila špecijalnim tamjanom nabavljenim od časne Skolastike na službi u Vatikanu. Bezuspješno! Ni pedlja pomaka u obujmu oblina.
Onda je stari iskusni liječnik dijagnosticirao -Triba se bavit nekim športom i brzo će se učinit u pravu divojku! Upisali su je na jedrenje. Uporno je trenirala i naglo prerasla sve mudante i ređipete.
–Jidi dušo moja!, s guštom je promatrala Anđelka kako mala prazni treći pijat pašta-fažola, začinjenog kripnim peštom od najmasnije vlaške slanine. Svakodnevno bi poslije treninga okrpila po spizi žveltije od težaka, a mater i baba su nadokuhavale pune teče najmilije joj spize. –Meni je muka!, digla se poslije jedne udarničke užine sa stola i otišla otpjevati ‘rigoleto’ ariju nad školjkom u kondotu. –To si uvatila neki infet na treningu, zabrinula se Anđelka.
Baba Mile je promislila. –To je ona uvatila neki infet koji prinose muški na mlade ženske! Za devet ćemo miseci infet i krstit! Stara je bila u pravu, pa kad je i Anđelka spoznala kako drob ne raste od pašta-fažola, nego od nekih mrsnijih bokuna, satjerala je kćer u kantun –Zbabna si! Priznaj! A spremala si se na fakultet! Sad ćeš studirat pelene! Nesritnice! –Vi ste krive!, raskrivila se Jadre. –Da me niste tovile još bi se igrala na laštik i na sakrivalaca! –Pa kako ćerce, s kim, di?, kršila je ruke baba. –Ne znan!, počela se ispovijedat Jadre –Jedno smo jutro ja i onaj trener, zaburdižali s barkom do puntina, barka se nagela, meni se zacungalo i pala san drito na njega. On je reka da će bit sve dobro, ja sam pala u neki afan i više ne znan ništa! –Zaburdiža je on s tebon do puntina da bi ti ga moga zaburdižat! Bleko da li bleko!, napala ju je mater.
Baba je ničim izazvana odrecitirala –Cungala se barka, na svetoga Marka, puna svile i bumbaka. I dičice malene.. – A posebno dičice malene, prekinula je Anđelka –Sad šta je tu je! A di je oti trener? Dovedi ga na kavu! –Oša je radit u Ameriku, pumpat naftu!, priopćila im je –Napumpat će oti jarac po Amerike, a bez da napumpa bocun nafte, kazala je Anđelka i krenula se spremati za dolazak prinove.
Rodila se šesna curica. Nastavila se tradicija rađanja ženske dice bez zakonitog oca u još jednom koljenu. Djevojčica se dala na mater, bila je bez apetita, ali je nisu šopali. Nisu joj nikad ni zapjevali ‘Cungala se barka’. Pjevali su joj ‘Zeko i potočić’, pa je zeca i uhvatila rano, tek neku godinu kasnije od matere. Rodila je kćerkicu krštenu po babi Mili ali su je zvali Vespica. Pape je naime nakon ljetovanja u Makarskoj odmaglio u nepoznatom pravcu na vespi. Slučaj povratnice s Novog Zelanda, Maorkinje po babi, a Primorke po didu, dao je kvalitetan obol zdravom miješanju gena u jednom drugom slučaju.
Angie tek završena učiteljica iz Wellingtona, dobila je priliku postati nastavnicom jezika starog kraja unucima naših iseljenika. Hrvatskim je poprilično dobro vladala, no valjalo je znanje usavršiti da bi Stiveni, Piteri i Meri, progovorili po domaći onako kako su im govorili Stipani, Petri i Marice, didovi i babe čija su imena nosili. Angie nije imala rodbine gdje bi mogla odsjesti, pa se smjestila kod nasljednika kumova s kojim joj je familija održavala veze božićnim čestitkama i ponekim dolarom ubačenim u kovertu.
Kod kuma Ante, žene mu Ivke, te pripadajuće neudate tete Vinke, primljena je srdačno. Namjestili su joj sobu s kupaonicom i odrekli se ljetnog afitavanja turistima. -Dojč marke su dojč marke, ali kumstvo je kumstvo! Slali su nam kad smo bili gladni, sad im vaja odvratit! I Ivka i Vinka su se složile. Ništa protiv nije imao ni unuk Zoran. Čim je ugledao Angie sa svim atributima šesne Dalmatinke i naznakama gena tajnovite Maorkinje, pokrenula mu se lavina testosterona. Zoran se preselio od roditelja iz Zagreba k babi i didu na more. Više ga je komodalo ljeti konobariti i korteđavat Čehinje, a zimi ić u masline i lovit lignje, nego podnositi zagrebački vreli asfalt i šporku bljuzgavicu.
-Sad se lipo družite i neka te Enđi nauči ingleški kako triba, a ne da s fureštima govoriš na mote!, kazala je baba Ivka. -I lipo joj pokaži di su bile kuće od njenih starih i upoznaj je s kojom našom curom da ne bude sama!, nadopunio je dide Ante. Teta Vinka nije rekla ništa, jer je slutila kako će sve skupa završiti. Samo je promislila -Sino i vatra ne iđu zajedno, kad-tad će štogo proplamcat! Da je u pravu znala je za manje od par mjeseci, kad ju je sa šufita probudila škripa, gugutanje i sumnjivo orjanje.
-Golubovi! En im ćaću njiova!, promislila je i okrenula se na drugu stranu kočete. Samo trenutak kasnije shvatila je da je u krivu. -Nisu golubovi, nego su golupčići!, sjetila se u kojem grmu leži zec, navukla cavate i probudila Antu i Ivku. -Gori orjaju golubovi na šufitu, sve će isprivrćat i izasrat! Straj me samu, a ne mogu zaspat! Ajmo ih zajedno eliminisat! Žugajući su gnjilim skalama krenuli put šufita u akciju ‘eliminisanja’ pernatih napasnika.
Na šufit već dugo nitko nije povirio i očekivali su šišmiše i tragove pantagana. Dočekala ih je ugrijana prostorija s rešoom i duplim poljskim ležajem. Na njemu su zagrljeni slatko snivali dva golupčića u liku Angie i Zorana. –A mi mislili da pravi golubovi lepuraju! nasmijao se dide Ante. –Pa di su prije zaspali, a nema ni po ure da su se čuli?, začudila se Vinka. –Bit će se pripili kamomile, pa ih je oborilo! Mogla bi i ti kad ne možeš zaknjat!, berekinski joj je odgovorio Ante. Babi Ivki je dalo u glavu, pa je zagrmila –Ustaj vojsko banditska! –Good morning aunt Ivka!, zbunjeno je, prenuta iz dubokog sna, pozdravila Angie. –Enti aunt Ivku, zauntala si ti tuta forca po našemu Zoranu! dočekala je bijesno na nož. –Od kuće ste nam kažin učinili!, pridružila se i Vinka–Jeste li se mogli ko poštena kršćanska mladež privrčat po Osejavi! Stidite se! –Ostavite mlade na miru kukviže stare, stao je solidarno u obranu dide –Šta bi vi, da mole obnoć krunicu?
Baba je udrila špotat unuka. –Buzdo jedan! Ništa nemaš za reč? Je li ovo zahvalnost šta smo te primili iz Zabrega, a ti kuću u špilju grija pritvorio! –Ja Angie volim i ona mene i ne damo da nam se iko intrigaje!, odlučno se suprotstavio Zoran.
–Oho, vidi ti pivčića! Volila sam i ja jednoga, pa ga nisam dovodila ocu u konobu!, prisjetila se teta Vinka mladosti. –Nisi u konobu nego pod gomilu!, prokomentirao je Ante. Baba Ivka je prekinula laprdanje i naredila –Ajmo vidit šta ćemo! Svi u tinel!
Ko soldati su krenuli za njom ni za skale, kad je Angie rekla –I’m very hungry! Imate li something kisuelo? Koukumar? Čuvši želju za kiselim krastavcem usred noći, Ivki se zamantalo. –Znači da ti se jedan drugi kukumar primio? Je li?, okrenula se Angie i preskočivši skalu strombujala sve do podanka. I dok su je dizali iz polu-afana, ponavljala je samo jedno. –Kukumar! Kukumar! –Je li na salatu?, pokušala je shvatiti Vinka –Nije nego.. došapnula joj je nastavak. –Sveti Klemente, svi smo Božji, ali samo da ne bude Mavuro! Mali Antony nije ličio ni na Mavura ni na Maura, nego na dida Antu. Nažalost malešni lipotan začet na prašnom šufitu, za godinu dana otplovio je zajedno s mamom i tatom za Novi Zeland. Šteta! Jedno dite manje.
Današnja kolumna vjerojatno nije doprinijela natalitetnoj politici, no svakako je još jednom potvrdila da se i o ozbiljnim stvarima može ala manito i škercano. Po kamarinski…
Piše: Marino Srzić / foto: privatni album
