Lokalni izbori ove su godine bez sumnje bili specifični po tome što su ideološki predznaci i partijske boje, kao glavni ključ pri glasovanju, svoje mjesto počele ustupati jednom drugom faktoru – subjektivnom doživljaju kandidata. Preferencijalno glasovanje koje na lokalnim izborima nije formalno konzumirano jer se nije nudilo, ali u praksi bismo reakciju birača mogli upravo tako protumačiti, pretpostavlja odabir programa bilo stranačkog ili nestranačkog kandidata neovisno o “boji” koju kandidat predstavlja. I ohrabrujuće je to što, unatoč nekakvoj sigurnoj glasačkoj bazi na obje strane političke scene, ta boja očito više nije u tolikoj mjeri presudna. Promjena vjetrova u svakom pojedinom mjestu mogla bi stvoriti i jednu novu klimu na cijeloj Rivijeri, a evo i zašto.
Podsjetit ćemo, prije svega, na činjenice koje nam je nametnuo epilog drugog kruga lokalnih izbora. Moć preferencijalnog glasovanja jasno, naime, vidimo u Podgori, gdje je nezavisna kandidatkinja za načelnicu Petra Radić uspjela već u prvom krugu nametnuti se kao najbolji izbor po mišljenju birača, a takav je stav zapečatila u drugom krugu pokupivši birače obiju velikih stranaka i uvjerivši ih da njezin politički angažman jamči promjenu. Vidimo to i u Gradcu gdje je SDP-ov Matko Burić osvojio četiri puta više glasova nego svi drugi. Velik pak uspjeh nezavisne liste u Tučepima, unatoč tome što ih je majušni deficit u glasovima onemogućio u participiranju u vlasti, pokazao je da čak i politički debitanti imaju svoje mjesto pod suncem i da politički “no-name kandidati” u malim mjestima nisu “no-name” u kontekstu preferencijalnog glasovanja. Ova iznimka samo, naime, potvrđuje pravilo.
Iako je SDP pobijedio u Makarskoj, dovoljno je pogledati kandidacijsku listu za Gradsko vijeće i zaključiti kako su samo dvije osobe na njoj imale iskustvo u politici i u radu gradske skupštine, Gordana Muhtić i Viki Puharić. Svi ostali, uključujući i kandidata za gradonačelnika Zorana Paunovića i zamjenicu mu Antoniu Radić Brkan, nemaju apsolutno nikakvo iskustvo u političkom radu.
Suma sumarum, pogledamo li na kraju drugog kruga konstelaciju snaga na lokalnoj političkoj sceni Makarske rivijere, evidentno je da je ovakvim rasporedom stvorena baza za jednu drugačiju politiku koja uključuje i drugačiji oblik suradnje od onoga koji je pretpostavljala stranačka stega. Manje formalan, manje protokolaran i nametnut, a više intuitivan, prirodan i operativan.
Uostalom, kao dokaz da stranačka pripadnost ne jamči konsenzus oko krucijalnih pitanja u mjestima, dovoljno je pogledati zapadni kraj Rivijere i dva HDZ-ova načelnika, Stipu Ursića i Joska Roščića, koji su u ratu oko granica mjesta. Suradnja nije vidljiva ni s makarskom vlašću kojoj je također HDZ na čelu.
Princip stranačke pripadnosti kao “ljepila” koje povezuje u lokalnoj upravi, dakle, vidjeli smo to u proteklih 20-godina, baš i ne funkcionira.
No mogao bi jedan drugi, koji je jasna posljedica izbora birača i potvrda da se radi o jednom širom trendu. Naime, nije tajna da bi izmjena konstelacija snaga u izvršnoj vlasti na Makarskoj rivijeri odgovarala svima onima koji Makarsku rivijeru vide kao jedno relativno malo područje čije se općine prožimaju u mnogim projektima. U njemu istina, svaka općina administrativno funkcionira samostalno, no u mnogo čemu naslanja se na susjedne općine i uopće Rivijeru kao cjelovitu destinaciju. Ovakva bi suradnja išla na ruku i SDP-ovom Matku Buriću koji nije krio pružanje podrške kolegi Zoranu Paunoviću u Makarskoj, i kojemu je po svoj prilici u interesu da ima efikasne odnose sa susjednom Podgorom čija načelnica i sama očito ima viziju postati načelnica svih mještana, što je Buriću pošlo za rukom.
Ono što je najvažnije, sve su to, uključujući i HDZ-ovog Stipu Ursića u Brelima, mladi ljudi koji se očigledno jako dobro razumiju, koji su i tijekom ovih izbora komunicirali i koji očito imaju zajednički jezik kad govore o politici, turizmu i održivom razvoju. Za sada se, istina, radi samo o teoretskoj prednosti koja bi se tijekom naredne četiri godine tek uz ispunjenje nekih drugih uvjeta mogla pretvoriti u stvarnu, no činjenica je da ona postoji i da bi mogla zasjeniti sve polovične pokušaje turističkih zajednica. Koje u funkcionalan klaster, ili kako god to nazivali, može povezati samo izvršna vlast, nitko drugi.
Možda sad zvuči iluzorno imati tim načelnika koji rade zajedno na ključnim projektima, no stvarnost za koju godina ima priliku demantirati skeptike. Koliko god Makarska gubi gubitkom stranačke vertikale koja je bila efikasan katalizator, toliko promjene pružaju priliku za jedan novi, za sada nepoznat eksperiment čiji uspjeh ovisi o svakom pojedinom načelniku i o uključivosti svakog od njih.
Ivona Ćirak /foto O. Franić
